< | ožujak, 2007 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga??? Na ovaj ću trpat sva sranja, život, razmišljanja, sve pičke materine....
Evo i spotovi od azre
Oi ljudi... Evo ovaj spot od Urbana, po meni, njegova najbolja pjesma uživajte
OBAVEZNO POGLEDAJTE OVE ANTI-NAZI SPOTOVE!!!
Oi pipl, evo mene. Ma kako je život lijep, ovo sam napisao ovako, baš bezveze. A drš se do pisanja...
Žena ili PIVO?Pivo naravno...
...a evo i zašto...
...više od 100 razloga zašto je pivo bolje od ženske,enjoy
1. U pivu možeš uživati cijeli mjesec.
2. Mrlje od piva se lako peru.
3. Pivo ne moraš izvoditi na piće i veceru.
4. Tvoje pivo ce te strpljivo cekati u kolima dok briješ okolo.
5. Kad tvoje pivo splasne sve brige su ti prošle.
6. Pivo nikada ne kasni.
7. Pivo ne izluduje ako tražiš drugo pivo.
8. Ako je ružno, pivo možeš skloniti bilo gdje.
9. Sa piva se skida etiketa vrlo lako.
10. Kad odlaziš u bar, siguran si da možeš trgnuti bar jedno pivo.
11. Pivo nikada nema glavobolju.
12. Pošto popiješ pivo, za bocu uvijek možeš dobiti još neku kunu.
13. Pivo se nece rasplakati ako dodeš kuci sa još jednim pivom.
14. Ako uživaš u pivu na pravi nacin, uvijek ce ti biti bistra glava.
15. Pivo uvijek leže lako.
16. Pivo možeš dijeliti sa svojim prijateljima.
17. Za noc možeš skinuti i više piva, a da se osjecaš dobro.
18. Uvijek možeš biti siguran da si prvi koji otvara bocu piva.
19. Pivo je uvijek vlažno.
20. Pivo nikada ne inzistira na jednakosti.
21. Pivo možeš priuštiti javno.
22. Pivo se ne brine ako se vracaš kasno.
23. Hladno pivo je dobro pivo.
24. Pivo se ne mora prati da bi imalo dobar ukus.
25. Ako promjeniš pivo ne moraš plačati alimentaciju.
26. Lijepota piva nije samo površinska.
27. Unutarnje kvalitete piva lako se prepoznaju po etiketi.
28. Kad pivo pjeni znaš da nema bjesnoču.
29. Intelektualne vrijednosti piva su nebitne.
30. Nijednom pivu ne smeta dim.
31. Nijedno pivo nema pokvaren zub.
32. Kad naručuješ pivo znaš da te nece odbiti.
33. Preko piva ne možeš dobiti ni jednu venericnu bolest.
34. Pivu je potpuno svejedno koju muziku slušaš dok ga piješ.
35. Što si deblji to ti pivo bolje leži.
36. Ako pivo ostaviš nedovršeno neceš imati bolove.
37. Pivo nema rodendan ni Dan piva.
38. Svako pivo je lako i jeftino.
39. Pivu ne smeta ako si ružan i glup.
40. Pivu ne smeta ako nisi materijalno situiran.
41. Ako imaš tremu konobar ce ti rado servirati pivo.
42. Pivo se ne linja.
43. I u najgoroj krčmi se može naci dobro pivo
44. Kada ostaviš pivo siguran si da te nece ogovarati kod drugih piva.
45. Pivo nikada nije masno.
46. Svako pivo pada na isti pokret ruke.
47. Pivu je potpuno svejedno kada ceš ga popiti.
48. Pivom možeš nekažnjeno da gadaš prolaznike sa prozora.
49. Pivo uvijek ima kondiciju i raspoloženje.
50. Svako pivo ima uzak grlic.
51. Zbog piva mladeg od 18 godina se ne ide u zatvor.
52. Ako si na ulici grub sa pivom nitko te nece premlatiti.
53. Pivo možeš voditi i na kartanje.
54. Pivo nikada nece poželjeti da igra preferans.
55. Pivo se može koristiti odmah nakon što se proizvede.
56. Pivo ne lupeta gluposti dok ga ljuštiš.
57. Kada spavaš sa pivom možeš i da hrceš.
58. Pivo nema roditelje ni agresivne prijatelje.
59. Ne moraš staviti gumicu u usta kada piješ pivo.
60. Ako prospeš tude pivo, vlasnik ce rado prihvatiti da ga castiš drugim.
61. Ako imaš dva piva istovremeno ne moraš gledati na sat.
62. Pivu ne smeta ako si pivopija.
63. Pivo nikada ne može zaglaviti.
64. Na pivo se nikada ne skupljaju muhe.
65. Pivo uvijek ima vremena i nikada nema obaveza.
66. Pivo nikada nije suviše maljavo.
67. Ako piješ crno pivo neceš imati problema sa K.K.K.
68. Uvijek možeš dobiti pivo od prijatelja.
69. Nijedno pivo ne doživi da bude staro i ružno.
70. Pivo nema ništa protiv muških šovinista.
71. Pivo je uvijek u providnoj ambalaži.
72. Pivo ne gunda ako si sadist.
73. Od jednog piva još nitko nije dobio infarkt.
74. Pivo se ne buni kad si pijan.
75. Pivo nema usadene moralne norme.
76. Pivo je gluhonjemo i povodljivo.
77. U slucaju potrebe možeš upotrebiti i staro pivo.
78. Pivo nikada samo sebi ne diže cijenu.
79. Pivo nikada ne suprotstavlja svoje mišljenje tvom.
80. Pivo te nikada nece dovesti u iskušenje da ga proliješ.
81. Za otvaranje svakog piva potrebno je sasvim malo napora vremena i živaca.
82. Pivo uvijek zna šta hoce (da bude popijeno) i to ne skriva.
83. Pivo uvijek ispunjava sve što od njega možeš ocekivati i pri tome se ne buni.
84. Kad piješ pivo sve držiš u svojim rukama.
85. SAM odreduješ dinamiku.
86. Pivo se nece uobraziti ako mu pokažeš koliko ti je stalo do njega.
87. Pivo možeš kad hoceš a ženu kad možeš.
88. Loše pivo uvijek možeš zamjeniti boljim.
89. Pivo ce biti zadovoljno nezavisno od poze u kojoj ga piješ.
90. Ako ti se pivo ne svida možeš nekažnjeno da ga proliješ.
91. Nijedno pivo se ne otima kad poželiš da ga popiješ.
92. Pivu ne smeta ako neko posmatra dok ga obraduješ.
93. Pivo ne poplavi kad ga proliješ po podu.
94. Da bi popio pivo potrebna i dovoljna hrabrost je da odstraniš cep.
95. Nije protuzakonito biti vlasnik gajbe piva.
96. Ako žestoko navališ pivo ti nece baciti suzavac u lice.
97. Uz pivo ti nikad ne može biti dosadno.
98. Pivo možeš piti uvijek, bez obzira na starost.
99. Pivo te ne može ogovarati u društvu.
100. Pivo možeš prestati piti kada ti hoceš.
101. Pivu je dovoljna jedna flaša.
102. Pivo ne insistira na romantici pre nego što ga otvoriš.
103. Pivo je pocasni clan PICKE (PICKA = Partija Iskusnih Clanova Korisnika Alkohola).
Oi pipl... Evo još slika. Neznam šta da pišemubiti sve po starom....U školi u wc-u piše...
OI narode. Evo mene opet. Nemam baš nikakvu inspiraciju za pisanje pa tako da... evo vam još malo slika...............
JEL VAM SMRDI???
A ovaj lik koji je svirao na korzu je dobro radio svoj posao, dobro mu ide....
Al smo........
Ščić i Re na kontu...
A ovu nazi skinjaru sam vidio u gradu, pucao si u glavu...bravo za njega i okolinu...
Evo i cure.......
OI! ljudi. Evo mene. ( Jere si vidio slike?????) INAČE???? A ništa, kad već pitate. Sve po starom. Moram se malo žalit na gužvu. Ušao sam danas u peticu na Škurinju u 07:19 a ispred RI sam bio u 08:20, pa jebote jel to normalno???? Meni, koji živim 5 km od grada treba sat jebenih vremena do grada a za sat vremena sam u Karlovcu. Pa pitam ja vas ima li to smisla???!!! Nema naravno, jebale ih Hrvatske ceste ili ko god je već stavo semafore kod Bille i Plodina. Ma STOKE. Kad moram krenut u školu?, u 5 ujutro da bi stigao na vrijeme...
A evo šta i se desi kada si totalno izopačen i izbačen iz društvene zajednice, kada te nitko ne poštuje i kada svi misle za tebe da si zadnje GOVNO.... OSTANEŠ BEZ KLUPE
Oi people.... evo malo slika....do pisanja
Moj frend Jere i ja...
A vidi ti klošara... a jadan- nema kamo spavat pa se izlegao na Kontu, pokrio novinama i zaspo, a brižan.!! a href="http://imageshack.us">
Evo mene nakon sto godina. Komp mi je bio u kvaru mjesec dana i poludio sam bez njega. U životu sve po starom, zika, cuga itd. Ovo je samo kratko pa se cujemo poslje,,,kbo
OI ljudi. Danas je dan...ma ok, ništa posebno. Vrijeme je totalno glupo što dosta utječe na moje raspoloženje. Škola, ah... glupa kao i uvijek. Zasad toliko
Ej. evo me opet. Sve po starom, glava rastura, svi okolo nerviraju, sranje ogromno. Ništa mi se neda itako, ma i nije tako loše. Al evo- I tako život ide dalje. Svaki tjedan jednoteisto (kako se ovo piše????) Al ima dosta stvari koje me usrecuju u životu. Npr. moja cura, prijatelji, muzika, pivo, plaća sa prakse, pica, ...itd....! I gluposti koje me unesrećuju- loša muzika, debilne krave (trebice) koje se okolo foliraju, penzići, loše izmišljene priče, kad ljudi gledaju u mene itd..........!!!!
Od svega toga najviše me unesrećuje loša zika. Kao npr. cajkeMa stvarnoi ne kužim te ljude. Ova na pozornici zavija ko kobila a ovi pucaju sa pištoljima u publici i pola njih se pobiju, ajde to što se poubijaju je pozitivno al to što slušaju cajke, ma daj... kako bi zec rekao- ugasi tu čirilicu. A najjaci su mi ovi takozvani "ustaše" a svi slušaju te cajke. Ma neznaju oni ko im glavu nosi. Seru nešto protiv srba a njih slušaju, glumci.
do pisanja
Evo mene bolesnog... da da, bolestan sam. Mala temp. i glava boli za poludit,ma! Slušam muziku i odmah mi je bolje. Upravo slušam JUDAS PRIEST. Žicam starce za marte,a valjda ce mi dat lovu.
A sada malo o penzionerima... Jebote žale se a njima je najbolje. Totalno su u kurcu. Svaki dan u 7 ujutro krenem u školu i već znam šta me čeka,hrpa penzionera. U 7 ujutro ih je več 10 na stanici. Kada pokušaš uć u bus prvo te izguraju ko gorile jer moraju oni prvi uć. A kada idem iz grada, katastrofa, uđu sa onim smrdljivim ribama i krumpirom, odvratno. A tek oni...kako smrde,šta nisu čuli za sapun ili nešto slično, barem malo sa vodom, ma!!!! Neki dan sjedim u busu i gledam na ulicu i vidim babu kako jedva hoda sa štapom,ali kad je vidjela bus, jebote nevjerovatno, potrčala je ko raketa. I sad se ja pitam koga ona tu zajebava???!!!???!??!?!!? Ma mislim...
JA SAM ZA TO DA SE PODIGNE REVOLUCIJA PROTIV PENZIONERA. MISLIM DA BI AUTOTROLEJ TREBAO NAPRAVITI DA PENZIONERI IMAJU POSEBNE BUSEVE DA PRESTANU ZAJEBAVAT NAS MLADE U NAŠIM AUTOBUSIMA¨.
Neki dan stojim u busu i prisiljen nsloniti se na vrata promatram jednu babu kako se gura stomilijona kilometara prije stanice nebili izašla van. "svi se maknite, svi se maknite" dere se koda ju kolju, "ja moram van, moram van". Dode do vratiju, a još sat vramena do stanice do stanice i kaže mi "dečko makni se ja idem van". Ja joj kažem da ću se maknut van kad šole stane i kad otvori vrata ali ne mora ona odmah....nezna ni ona šta. Meni je prekipilo, izdero sam se na nju ko neki kreten tako da je skoro počela plakat. Ali nije mi nimalo žao zbog toga jer su glupi ko kurac. I ZATO REVOLUCIJA
Da bismo uopće govorili o ovoj temi, moramo najprije definirati i razumjeti što je rock glazba. Rock'n'roll (eng. ljuljanje, valjanje, kotrljanje) jest:
1. novi stil (god. 1952.) zabavne glazbe u Americi na bazi jazza, koji je izazvao isto tako veliku revoluciju u glazbi kao i jazz god. 1920;
2. društveni ples na istu glazbu, vrlo slobodan, plesači se još drže za ruke i povremeno puštaju. No, ova definicija je pomalo gruba i ne objašnjava rock u potpunosti. Rock je danas više od plesa, više od sklada nota, on je nešto živo, nešto što čovjeku ulazi u vene, krv i obuzima ga cijelog. Rock je glazba koja je godinama postala dio našeg života u tolikoj dozi da mi toga nismo ni svjesni. Slušatelji rocka u njemu nalaze smisao svog života, slijede njegove poruke i potpuno mu se prepuštaju, jednostavno, užive se u njega. To je i najveći problem jer poruke koje rock glazba šalje nisu uvijek pozitivne, ispravne. Tekstovi rock – pjesama često pozivaju mlade na pružanje otpora svemu tradicionalnom, ustaljenom, autoritativnom, suprotstavljaju se Crkvi i Bogu, pritom uzdižući Sotonu kao onog koji daje slobodu življenja i uzbuđenje. Grupe koje su počele s tekstovima takve vrste su: Black Sabbath, Iron Maiden, AC /DC, Guns'n'Roses, Led Zeppelin, Motley Crue… Ali kako postoje tekstovi ove vrste, isto tako postoje i tekstovi rock grupa s suprotnom tematikom koja slavi život, Boga, slobodu, ali na temelju Božjih načela, uopće sve što zdrav razum smatra dobrim.
Dakle, rock glazba , kao i sve stvoreno, ima i svoju pozitivnu i negativnu stranu. Kada govorimo o negativnoj strani rock glazbe, o prisutnosti sotonizma u njoj, govorimo o dva oprečna stava : katastrofalni i skeptični. Katastrofalni stav zauzimaju oni koji u svakom zvuku rock glazbe vide đavla, a skeptični obožavatelji su oni koji odbijaju bilo kakvu vezu rock glazbe sa sotonizmom, koji vide samo svjetlu stranu rocka te su toliko "zaljubljeni" u svoje idole da ne dozvoljavaju ikom da izgovori nešto loše protiv njih. Ali kada bi u oba ova stava unijeli samo malu dozu objektivnosti i bacili se malo u istraživanje, spoznali bi da sve nije tako crno kako tvrde "katastrofalci", a ni ružičasto kako to vide skeptičari.
Rock glazba je sotonska ako je mi tako doživimo, sve ovisi o nama i našem postavljanju prema njoj. Jedno je sigurno – rock glazba se ne može u potpunosti proglasiti sotonističkom, iako postoje grupe i pjevači koji su javno priznali da su sljedbenici Sotone ili ljubitelji svega što je sotonsko. Ipak većina njih, to ne uzima za ozbiljno i sotonsko- okultni image u svojim tekstovima i na omotima ploča, smatra reklamnim trikom i propagandom. Pa tako Marc Storage, koji dosta dobro poznaje rock scenu, kaže: "To što se na pozornici događa nije ništa drugo nego obična predstava. Iza kulisa se tome svi smiju i zadovoljno broje novac" 16 Najveći je problem što se pri ovom pitanju ne može reći ništa konkretno, konačno, cjelovito. Rock glazba je ujedno i sotonistička i duhovna, čak može biti i u Božjoj službi, dakle, njeno definiranje ovisi najprije o pjevačima i grupama, o odabiru njihovih tema, o stavu publike prema njoj itd. Rock glazba na našem teritoriju se može upotrijebiti kao dokaz da se rock glazba ne koristi za promicanje sotonističkih ideja, jer ne postoji nijedna grupa koja naglašava obožavanje đavla, suviše, ona u svojim pjesmama obrađuje teme koje se mogu naći u svim ostalim tipovima glazbe, kao što su ljubav, ljubomora, samoća te uopće teme egzistencijalizma.I Crkva se sve više počela okrećati rock glazbi, smatrajući da ona može biti jedna vrsta dijaloga između nje i mladih, da im putem nje, putem onoga što mladi vole, ona može prenositi poruke Evanđelja i širiti Krščanski duh.
SOTONSKA GLAZBA I NJENI KORIJENI
Kada se prvi puta počelo govoriti o "sotonskoj glazbi"? Bilo je to, dakako, opet u Americi, u prošlom stoljeću, kada se počeo svirati "blues", što dolazi od dva načina američkog izgovora: "To Feel Blue" i "To Have The Blue Devils". I jedno i drugo ime odnosi se na stanje duha obojenih osoba. Bile su to godine kada su crnci bili još uvijek smatrani manje vrijednim od bijelaca. Danju su radili ponižavajuće i najprljavije poslove, a noću bi se sastajali po barovima ili bordelima, pjevajući svoje pjesme.
Blues se, dakle, kao glazba počeo najprije svirati "u mraku". Zbog toga razloga odmah su ga i poistovjetili s "đavolskom glazbom", iako ova vrsta glazbenog izražaja nije izazvala nekakve velike protestne reakcije. Zašto? Zato što se blues smatrao ekskluzivnim fenomenom obojenih ambijenata, čime nije "stvarao" nikakvu opasnost za bijelce. Ali, prvi su se problemi počeli javljati 50-ih godina ovoga (20. st.) stoljeća, dakako, opet u Americi, u vrijeme dubokih kulturnih i socijalnih promjena, kada mladi još nisu imali izgrađenu nikakvu glazbenu kulturu.
Prije svega bilo je to vrijeme kada su mladi Amerikanci počeli pokazivati nepodnošljivost prema svijetu odraslih, koji im se činio dosadan i zaostao. Na zapovijedi roditelja odgovarali su odlučnim "ne", sanjajući život slobodan od svih prisila i nametanja odozgor. Bilo je to vrijeme briljantina u kosi, vrijeme blue-jeansa i kožnih prsluka. U takvoj buntovničkoj atmosferi rađa se jedna nova vrsta glazbenog izražaja - nastaje rock'n'roll. Od samih početaka bio je dakle rock'n'roll nešto drukčije, nešto novo, ono što u čovjeku izaziva pokret, što ga poziva na ples. Zbog takve neobičnosti nije ni bilo teško da upravo on postane predvodnikom prave revolucije.
"Jedno od najjezgrovitijih tumačenja 'nastanka i podrijetla rock'n'rolla' dano je u domišljatom aforizmu koji je tvrdio da je blues dobio dijete kojem su nadjenuli ime rock'n'roll. Ako je krvna veza između rocka i bluesa uistinu tako bliska, onda se mora naznačiti i razlika koja ukazuje da je roditelj svoj vijek proživio u seoskoj sredini, a da se dijete, ako ne začelo, a ono barem rodilo u metežu gradskih ulica. Naraciju bluesa obiIježavala je jednostavna iskrenost do patetične ispovijedi, bujanje njegovih emocija često je prelazilo u naricaljku, dok je rock'n'roll, kao čedo gradskih pločnika, ponudio retoričku opuštenost gradskog izraza; namjesto dubokih emocija došla je potpuna neutralnost stava i buntovništvo bez jasno artikuliranog razloga. Kao da je dijete izgubilo genetske osobine svojih predaka."
Slično bluesu, i rock'n'roll je od samih početaka počeo biti osuđivan kao đavolska glazba, Što je i išlo na ruku starom narodnom vjerovanju prema kojemu đavao i jest pronalazač glazbe."
SOTONIZAM U ROCK GLAZBI :
Koliko ozbiljno misle glazbenici kad se služe sotonskim izričajima, kad pjevaju pjesme u čast i slavu Sotone? Malo se njih, kao npr. King Diamond ili Glen Benton, javno i u intervjuima priznaju sljedbenicima Sotone ili ljubiteljima svega što je sotonsko. Istodobno, svaki se od njih protivi glasinama da su njihovi koncerti "crne mise". Velika većina glazbenika smatra ovakve svoje gegove običnim reklamnim trikom i ne misle pod tim ništa ozbiljno.
Želja za provokacijom sigurno je jedan od motiva. Mare Storage, dobar poznavatelj američke hard'n'heavy rock scene, kaže: "To što se na pozornici događa nije ništa drugo nego obična predstava. Iza kulisa se tome svi samo smiju i zadovoljno broje novac." Koliko se na lak način iz svega ovoga može izvući novca brzo su shvatili mnogi promućurni menadžeri. Tako je npr. počelo - opet u Americi - s udrugom WICCA (udruga čarobnjaka i pobunjenika), koja se u međuvremenu proširila po čitavom svijetu i vrbuje uvijek nove i nove članove. "WICCA" u svom vlasništvu ima tri tvrtke, u kojima izdaje sve ploče i CD-e. Članovi ove udruge prakticiraju štovanje Sotone i njemu, posebnim obredima, posvećuju čitav svoj život. Poznata je i organizacija "Gany Funkell" koja ima sličnu propagandu. Cilj svih ovakvih i sličnih udruga i organizacija jest, prije svega, prodati što više nosača zvuka, te na taj način prenijeti makar nešto od kulta Sotone na mlade ljude.
Za neke je skupine već odavno javna tajna da oni sve svoje ploče/CD-e, prije nego što dođu na tržište, posvećuju na crnim misama. Na drugoj strani, postoje u rock-glazbi osobe za koje je sotonizam uistinu cjelokupan stil njihova života. Oni prakticiraju okultizam, uzimaju imena pojedinih demona i vještica, organiziraju se u posebne kultove i otvoreno propagiraju đavla, boreći se za pobjedu zla u ovom svijetu. U novije vrijeme sve je više takvih skupina, koje propagiraju sotonsko-okultni image u svojim tekstovima i na omotima ploča, a na koncertima se koriste nasilnom religioznošću koja je okrenuta crnoj strani. Neke od tih rock-zvijezda u takvoj igri s religioznim elementima idu još korak dalje i stiliziraju svoje koncerte kao prave obrede religioznog usmjerenja, ovome odgovara jasno konstituirana subkultura njihovih mladenačkih fan-klubova koji svoje korijene imaju u prijašnjim "rokersima".
Iz ovakve religiozno-fenomenološke perspektive mogu se prepoznati i sličnosti s mnogim novoreligioznim sektama. Ovisnost ponašanja fanova o njihovim idolima na pozornici jako je bliska fiksiranju na utemeljitelja neke sekte. Čujemo ili čitamo o orgijama na grobljima, o obeščašćivanju grobova, o ljudskim i životinjskim žrtvama, o silovanjima, ili - u posljednje vrijeme sve češće - o potpaljivanju crkava, koja čine obožavatelji pojedinih death metal skupina. A od svega je najgore to što sve češće vijesti o međusobnim ritualnim ubojstvima kod heavy metalaca dolaze iz skandinavskih zemalja. Već krajem 60-ih godina bilo je pjevača i skupina koji su na svojim koncertima i u svojim pjesmama koketirali sa sotonizmom, ali zbog manjka publiciteta nisu bili poznati široj javnosti. Tek početkom 80-ih godina ovisnost o sotonizmu i mitologizaciji smrti se ne može previdjeti. Mnogi ljudi, posebno mladi, očarani su paranormalnim fenomenima. Posebno zastupljeni pravci u načinu tog izražavanja jesu: black metal, death metal i doom metal.
LITURGIJSKA GLAZBA : JE LI BOG PROTIV ROCKA?
Drugi vatikanski sabor u konstituciji Sacrosanctum concilium posebnu pozornost posvećuje liturgijskoj glazbi te u VI. poglavlju kaže: "Sveta će glazba dakle biti to svetija što se tješnje poveže s liturgijskim činom, bilo da ugodnije izrazi molitvu, bilo da promiče jednodušnost, bilo da svete obrede obogati većom svečanošću. A Crkva odobrava i u Božju službu pripušta sve oblike prave umjetnosti, obdarene potrebnim svojstvima
Koji bi to bili oblici prave umjetnosti kad je riječ o pastoralnom radu i teološkoj refleksiji? Dakako, prije svega se misli na gregorijanski koral u svojim različitim tonalitetima, zatim musica sacra stvarana za orgulje i druge instrumente dopuštene u sakralnim prostorima; i, na kraju, liturgijsko-religiozno narodno pjevanje.
Papa Ivan Pavao II. podupire ovakav način razmišljanja, govoreći da "glazba za euharistijske susrete mora biti prava umjetnost i treba uvijek imati kao svoj cilj svetost kulta." Papa u svom razmišljanju ide korak dalje te kaže kako ne smije biti diskriminiranja drugih vrsta glazbe. Ove bismo Papine riječi mogli razumjeti kao mogućnost otvaranja i prema drugim glazbenim pravcima; bitan preduvjet jest da se glazba shvati kao "element proslave Božje, kao izričaj i poticaj za molitvu, kao sredstvo otvaranja srca sudionika, kao znak slavljenja koji svi mogu razumjeti".
Sv. Pavao u Poslanici Rimljanima i Prvoj poslanici Korinćanima opisuje na veličanstven način kako Duh Sveti podjeljuje različite darove i svakoga poziva k njegovoj životnoj zadaći. Cilj darova Duha Svetoga nije istobitnost kršćana, nego jednakost svakog individualno obdarenog kršćanina i kršćanke u posinjujućoj i međusobno obdarenoj različitosti. Doduše, sv. Pavao među milosne darove (grčki: karizma) ne ubraja i glazbu. Ipak temeljna misao različitih darova obuhvaća prostor cijele zajednice. Zašto onda Duh Sveti ne bi mogao biti prisutan i u nekim drugim, tzv. sekulariziranim glazbenim oblicima, a ne samo u zvuku crkvenih orgulja? Ne bi to bilo prvi put u povijesti da kršćanski izričaj dobiva svoj vlastiti oblik i putem drugih kulturnih i religioznih sadržaja.
Iz iskustava mnogih župnika i velikog dijela današnjih teologa čut ćemo potpuno drukčije razmišljanje kad je riječ o crkvenoj glazbi. Tu su prije svega oni koji su na tom planu mnogo pisali: kardinal Joseph Ratzinger, zatim pisci mnogih knjiga i članaka u raznim časopisima: Ulrich Baumer, Rudolf Gerhardt, Martin Heide, Walter Kohli. Oni govore da bilo koji drugi glazbeni oblici, osim klasičnoga, vrijeđaju Boga i nemaju ničega zajedničkoga s naravnim stvoriteIjskim djelom Božjim.
Protivim se ovakvim teološkim zaključcima jer ne postoji nikakav stvoriteljski red iz kojega bi se dalo zaključiti koja se vrsta glazbe Bogu sviđa. Bude li netko htio govoriti o teološkim kriterijima u prosuđivanju vrijednosti glazbe - što nije tema ovoga članka - onda prije svega treba raspravljati o glazbenoj djelatnosti ljudi, a ne o korovima anđeoskim ili ritmovima podzemnog svijeta ili tonovima kozmosa.
Pogled na sveopću povijest kršćanstva i liturgije jasno pokazuje da u cijeloj Crkvi nikada nije bilo ujednačene liturgijske glazbe. Tvrdnja o objektivnoj liturgijskoj glazbi samo je spekulativna nadgradnja koja je trebala služiti učvršćivanju gregorijanskog korala koji svoju raširenost u Europi može zahvaliti rimskom obredu.
Ni jednoj crkvenoj zajednici ne bi smjeli biti važni samo vlastiti interesi, jer Crkva Kristova nije Crkva samo jedne rase, jednoga naroda, jedne kulture. Ovaj argument se posebno odnosi na pobornike klasične crkvene glazbe, koji često svisoka gledaju na sve ostale glazbene pravce unutar zajednice vjernika.
Crkvena glazbena umjetnost i popularna rock-glazba trebale bi se - ako se radi o mladima - nadopunjavati i razumjeti kao različiti darovi u istom "Tijelu Kristovu".
Ivan Pavao II, Karola Woytilu da je vjerojatno bio najotvoreniji papa za sve promjene koje su se dogadale u Crkvi i oko nje. Puno je proputova i puno doprinio, pa i toj nediskirminaciji glazbe, jer je vjerojatno shvatio da bi talent trebao doci od Boga da bi se nesto tako uradilo, skladalo i prenijelo dalje u sto boljem svjetlu.
A sto se tice tog clanka mislim da je taj gospodin otisao malo predaleko pisuci o tom sotonizmu. Svakako, ima i onih ljudi koji stvarno zive svoju ideju sotonizma, ucestvuju na crnim misama i svim obredima. Neki su samim svojim imenima otisli predaleko, kako bi Crkva to vjerojatno rekla. Kao sto su AC/DC - Antichrist/Death to Christ, Judas Priest i sl. Ali neki su takoder samo uzeli tu vrstu glazbe i tu tematiku, jer se pronalaze u tom stilu zivljenja - bez obreda, samo "reklamirajuci" sotonu i sminkanju i unakazivanju samih sebe kako bi eventualno (mogu samo pretpostavljati) docarali kako to sotona izgleda. Kao sto covjek rece, to vise nije samo glazba, ljudi sada to zive, time se bave, to im tece kroz vene.
Danasnji toliki štovatelji sotonizma su prije bili luciferijanci - zbog cega ih je valjda Crkva i prozvala sotonistima u njihovom samom pocetku. Jer su se protivili idejama Crkve i sve osinvali na znanosti i dokazima, jer i Crkva zna ljude obmanuti. Kao sto je Marx jednom rekao: "Religija je opijum za narod."
Da se vratim na luciferijance... Prozvani su sotonistima od onih koji su ih se toliko htjeli rijesiti i sada su isti ti koji su ih se htjeli rijesiti krivi za njihov ovakav postanak. Prije to nije znacilo da se slavio sotona ili jedno od njegovih imena - Lucifer. U pocetku je ime bilo iz latinske rijeci lux, lucis, koja znaci svjetlo. Oni koji donose svjetlo u stvari, koji dokazuju, ne vjeruju u dogme.
A zbog svih tih utjecaja danas su to ljudi koji velicaju sotonu i negativni pentagram koji stvarno pomalo izgleda kao glava sotone, rogovi, brada i brkovi.
Metal, konkretno heavy metal, je pod-žanr rock muzike koji se pojavio kao definisani tip muzike 70-ih godina prošlog vijeka i ima korijene u hard rock grupama koje su, između 1967. i 1974. godine, sastavili rock i blues stvorivši na taj način hibridnu vrstu muzike sa teškim i gitarom-i-bubnjevima orijentisanim zvukom, koji je karakterističan po upotrebi visoko pojačane distorzije (izobličenja). Između brojnih podgrupa metala koje su kasnije nastale, većina su bile okarakterisane samo kao "metal". Posljedica toga, "heavy metal" u današnje vrijeme ima dva potpuno različita shvatanja: kao žanr kompletan u maniru heavy metal-a u stilu 70-ih godina, koji je poslužio kao uzor grupama Black Sabbath, Blue Cheer, Deep Purple, Iron Maiden, Led Zeppelin i drugim.
Heavy metal je dobio na popularnosti u periodu između 70-ih i 80ih godina prošlog vijeka, a ujedno se i tada većina današnjih podžanrova razvila. Heavy metal ima svjetski poznate klubove obožavaoca kao što su metalheads, metal maniacs, headbangers i mettalers (izvorno sa engleskog).
Sadržaj
[sakrij]
• 1 Karakteristike
• 2 Instrumenti
• 3 Teme
• 4 Uticaji klasike
• 5 Historija
• 6 Počeci (šezdesete i rane sedamdesete)
• 7 Klasični heavy metal
• 8 Uobičajena dominacija (80-tih)
• 9 Underground Metal
• 10 Alternativni/Nu metal
• 11 Kulturni odijek
• 12 "Zahvaćeni" stilovi
• 13 Heavy metal dance
• 14 Također pogledajte
• 15 Linkovi
Karakteristike [izmijeni]
Heavy metal je najčešće okarakteriziran kao vrsta muzike sa distorziranom vrstom zvuka - sa gitarom kao primarnim instrumentom, sa pravilnim ritmovima, klasičnim ili simfonijskim stilom. U svakom slučaju, podžanrovi metala, tj. heavy metala, razlikuju se po svojstvenim varijacijama stila u odnosu na original, koji najčešće odstupaju od "zacrtanih" osobina "čistog" metala.
Prema "AllMusic.com"-u od svih mnogobrojnih formi rock 'n' roll-a, heavy metal je najekstremniji po pitanju zvuka (glasnoće), mehanike i teatralnosti. Postoji bezbroj varijacija "izvornog" heavy metal zvuka, ali ono što im je zajedničko jeste povezanost po glasnoći, izobličenju gitare (najprisutnije je ponavljanje tzv. riffova, tj. često je ponavljanje određenih segmenata melodije) i prosto, razbijajući ritam.
Instrumenti [izmijeni]
Najčešće korišteni instrumenti u metal-u su bubnjevi, bas, gitara (leader i ritam gitarista) i izvođač (koji može, a i ne mora svirati neki od instrumenata). Klavijatura se koristi u nekim stilovima heavy metal-a dok je od ostalih potpuno izbačena, ali pošto se stilovi podžanrova konstantno unapređuju klavijatura postaje sve popularnija. Gitara je neophodna za heavy metal. Distortovano pojačanje gitare je tu da stvori moćan ili heavy zvuk. Rezultata je prost, iako su se neki od pravih heavy metalaca šalili da je to produkt ograničene sposobnosti više nego inovacije. Kasnije su se pojavili intrigantniji solisti i riff-ovi koji su postali nezaobliazan dio heavy metal muzike. Gitaristi koriste razne muzičke tehnike da bi u većini pod-žanrova virtuoznost preovladala nad jednostavnošću.
Metal vokalisti variraju po pitanju stila. Sposobnosti vokalista imaju širok raspon razlučitih stilova, od recimo više-oktavnog operskog vokala Rob Halforda (Judas Priest) i klasično izvježbanog vokala Bruce Dickinsona (Iron Maiden), pa do hotimično grubog zvučanja vokala Lemmy Kilmistera iz benda Motorhead.
Kada govorimo o "živom" zvuku, smatra se podjednako bitnim elementom heavy metala kao i bilo koji drugi segement ove vrste muzike. Počevši od vodećih The Who i Jimi Hendrixa rani metal bendovi su postavili muzičke standarde za jačinu zvuka tokom šou-a. Tonny Iommi, gitarista iz 'pionirskog' heavy metal benda Black Sabbath, je jedan od mnoštva ranih heavy metalaca koji je pretrpio ozbiljno oštećenje sluha zahvaljujući njihovom "živom" zvuku!!! Dalje, roker iz Detroita Ted Nugent (koji, uzgred, odbacuje termin 'heavy metal' za opis njegove vrste muzike) i The Who (koji su držali titulu 'Najglasnijeg benda na svijetu' u Ginisovoj knjizi rekorda) gitarista Pete Townshend su skoro pa gluhi. Kanadski Eudoxis su nagrađeni zato što su imali najduže i najbučnije bas bubnjeve (dužina od 6 stopa), dokazavši time da dužina igra veoma važnu ulogu po pitanju jačine tj. glanoće zvuka.
Teme [izmijeni]
Pored mnogo popularnije muzike, takođe je zastupljen i vizualni utisak, odnosno slike u metal muzici. Korice albuma i scenski nastup igraju isto toliko važnu ulogu u metal-u kao i sama muzika, iako se rijetko premašuje stvarna muzika koja je prioritetna. Mada, kroz heavy metal , mnogi muzički umjetnici međusobno sarađuju da bi stvorili niz različitih iskustva za svačije prohtjeve. Imajući ovo na umu, heavy metal postaje jedan od kontraverznijih muzičkih pravaca, u odnosu na bilo koji drugi pravac, po pitanju njegove forme. Dok je umjetnost slikanja izražena preko vizualnog prikaza, simfonija preko zvuka, imidž nekog heavy metal benda je izražen preko određene teme koja povezuje svu tu muziku, i izražena je preko "artworka" tj. izgleda korice, izgleda stage-a, tona tekstova pjesama i stila oblačenja članova određenog benda, zajedno zaokruženo sa kvalitetom i vrstom zvuka...
Istoričari roka nastoje dokazati da je Zapadni pop uticao na formu metala koja je orijentisana "fantazijskom bjegu od stvarnosti"; bjeg od stvarnosti koji se ogleda u nerealnim i futurističkim tekstovima pjesama, dok Afričko-Američki bluz heavy metalu daje "golu" realnost i iskrenost, sa fokusom na gubitke, depresiju i samoću. Heavy metal takođe ima dodirnih tačaka sa spiritualnim (duhovnim) temama u muzičkoj i simboličkoj teoriji.
U slučaju da su audio i tematske komponente heavy metala pretežno pod uticajem realnosti bluza, onda su vizuelne komponente pretežno pod uticajem fantazijske komponente popa. Teme tame, zla, snage i apokalipse su fantazijske jezičke komponente za označavanje (adresiranje) realnosti životnih problema. Kao reakcija na "ljubav i mir" hipi kulture šezdesetih godina, heavy metal se razvio kao protiv-kultura, gdje je svijetlost potisnuta tamom i srećni završeci u popu su takođe zamjenjeni golom (surovom) realnošću da stvari ne ispadnu baš uvijek onakve kakve bi trebale biti na ovome svijetu. Dok fanovi (obožavaoci) tvrde da medijum tame nije poruka, kritičari se protive ideji veličanja negativnog aspekta realnosti (negativnog pogleda na surovu stvarnost).
Teme heavy metala su tipično tamnije nego generalno lagane pop iz 50-tih, 60-tih i 70-tih sa fokusiranjem na rat, nuklearnu anihilaciju (tj. uništenje), teme iz (životnog) okruženja i političku, odnosno vjersku (religioznu) propagandu. "War Piggs" Black Sabbath-a, "Killer of Giants" Ozzy Osbourne-a, "...And Justice For All" (kao i album "Disposable Heroes" Metallica-e, "Two Minutes to Midnight" Iron Maiden-a su primjeri ozbiljnih suprotnosti raspravi na temu afera. Komentar na realnost ponekad nastoji da postane pre-pojednostavljen; specifični fantazijski, poetični vokabular metala koji se primarno sukobi sa kontrastima između svijetla i tame, nade i očaja, dobra i zla, ne ostavljaju baš previše prostora za kompleksne sijenke sive boje. Power metal grupe (bendovi), čiji su lirički i muzički tonovi najčešće bombastični i optimistični, su jedan od izuzetaka za mračni stereotip. Mnogi poklonici i grupe power metala, naj notabilnije "Manowar", vjeruju da bi metal trebao inspirisati i uzdizati muziku na viši nivo.
Uticaji klasike [izmijeni]
Na prisvajanje klasične muzike od strane heavy metala je više uticao Bah i Paganini, nego Mocart ili Franc Lisc. Iako je gitarista Ritchie Blackmore (Deep Purple/Rainbow) vršio eksperimente sa muzičkim oblikovanjem koje je pozajmio iz klasične muzike do ranih sedamdesetih, Edward Van Halen-ova solo kadenca ) obilježila je značajan trenutak po pitanju razvitka virtuoznosti u metalu. Nakon njega; uticaji klasike u metalu tokom osamdesetih su ustvari ličili, pomalo, na ranu osamnaestovijekovnu, za njihov model brzine i tehnike. Zaista, kasnija Barokna era Zapadne muzičke umjetnosti je takođe, prikazana kroz izvijesne segmente gotike. Npr., "Mr. Crowley" (1981) Ozzy Osburne-a i gitariste Randy Rhoads-a, je uplitala specifičnu vrstu sintisajzera i Barokom-inspirisanu solo gitaru da bi stvorili upečatljivo raspoloženje Osburne-ovim tekstovima pjesama. Kao i mnogi drugi gitaristi 80-tih, Rhoads je prilično studiozno gledao na teoriju muzičke umjetnosti da bi udružili ne tako brojnu industriju pedagoških magazina za gitare (kao što je "Guitar for Practicing Musician") koji je porastao tokom decenije. Doduše, u većini slučajeva, umjetnici metal-a koji su pozajmili tehniku i retoriku muzičke umjetnsoti nisu ni pokušavali da postanu klasični muzičari. (Izuzetaka je naravno bilo, npr. gitarista Yngwie Johann Malmsteen, s čime se mnogi slažu a to je da se njegova muzika više oslanjala na Ancient Mariner," based on the poem by Samuel Taylor Coleridge. However, the 1977 Rush album A Farewell to Kings features the twelve-minute "Xanadu," also inspired by Coleridge and predating the Iron Maiden composvirtuoznost i upotrebu elemenata zvuka klasike, kao što je harmonična mol ljestvica, da bi izgledala kao klasika, iako, to u stvarnosti nije bila).
U enciklopediji Encarta se tvrdi da "kada je tekst bio u vezi sa muzikom, Bah je mogao napisati muzičke ekvivalente verbalnih ideja", bendovi progresivnog roka kao što je Emerson, Lake, i Palmer i Yes su već istražili ovu povezanost i prije evoluiranja heavy metala. Kako heavy metal propagira teme apokalipse i slike moći i tame, sposobnost prevođenja verbalnih ideja, u muzičke, sa priličnom preciznošću, onda bi se one veoma fino podudarale sa idejama riječi koje su od velike važnosti kada govorimo o autentičnosti i kredibilitetu heavy metal-a. Odličan je dokaz za gore spomenuto, Powerslave, album Iron Maiden-a. Slika albuma vezana je za scenu Egipatske piramide i mnoge pjesme sa albuma za temu imaju život i smrt, uključujući i pjesmu "The Rime of the Ancient Mariner", koja se bazira na poemi Samuel Taylor Coleridge-a.
Historija [izmijeni]
Termin heavy metal
Porijeklo izraza heavy metal, kada je u pitanju forma muzike, je nepoznato. Ovaj termin je korišten vijekovima u hemiji i metalurgiji i kao takav je okarakterisan u Oxford-ovom riječniku engleskog jezika. Ranoj upotrebi ovog termina u modernoj kulturi možemo zahvaliti William S. Burroughs-u, inače piscu protiv-kulture. U svojoj noveli The Soft Machine (Mekana mašina)(1962) predstavlja lik "Urnina Willy-a, Heavy metal klinca". Njegova sledeća novela, izašla je 2 godine kasnije, pod nazivom "Nova Express", koja još više razvija ovu temu i udubljuje se u priču, heavy metal-a - kao sinonima ovisnosti o drogama.
CITAT: "With their diseases and orgasm drugs and their sexless parasite life forms — Heavy Metal People of Uranus wrapped in cool blue mist of vaporized bank notes — And the Insect People of Minraud with metal music"
[Burroughs, William S, (1964). Nova Express. New York: Grove Press. str. 112]
S obzirom na datum objavljivanja ovih tekstova, malo je vjerovatno da je Burroughs imao namjeru da poveže termin sa rok muzikom; iako je Burrough-ovo pisanje možda imalo uticaj na dalju upotrebu ovog termina.
Termin "heavy metal" je prvi put upotrebljen u tekstu jedne pjesme, riječima "heavy metal thunder" - Steppenwolf-a (1968) - "Born to be Wild" (walser 1993, str.8)Creem
"I like smoke and lightning | Heavy metal thunder | Racin' with the wind | And the feelin' that I'm under"
Knjiga "Istorija Heavy Metala" tvrdi da ime potiče od govora hipija ("hippispeak"), heavy sa značenjem bilo čega sa potentnim raspoloženjem, te metal, koji još detaljnije i podrobnije pojašnjava vrstu raspoloženja. Riječ "heavy" (sa značenjem ozbiljnog i dubokog) ušla je u sleng kontra-kulture i odnosi se na "heavy muziku", posebno onu sa sporijim tempom, te pojačanim varijacijama standardnog popa; u stvari Iron Butterfly je prvi odsvirao pjesmu Los Angeles u 1967. godini, objasnivši na omotu albuma naziv sljedećim riječima: "Iron - symbolic of something heavy as in sound; Butterfly - light, appealing and versatile... and object that can be freely in the imagination." Iron Butterfly 1968 album je nazvan Heavy. Činjenica da je Led Zeppelin ukorporirao heavy metal u svoje ime možda je zapečatila upotrebu ovog termina.
U kasnim šezdesetim, Engleska je još uvijek bila centar industrije (s obzirom na to da je većina rok bendova nastala u, i oko gradova, kao što su Led Zeppelin, The Move i Black Sabbath), neki ljudi upućuju na to da termin Heavy Metal može imati povezanost sa takvim aktivnostima. Biografija benda The Move tvrdi da je zvuk koji je dopirao iz "heavy" gitarskih riffova, bio veoma popolularan među redovima metalaca.
Sandy Pearlman, originalni producent, menadžer i tekstopisac za Blue Öyster Cult tvrdi da je bio među prvima koji je unjeo izraz heavy metal u rok muziku 1970. godine.
Jako rasprostranjena, ali salomiva hipoteza o porijeklu žanra je nastala od "Chas" Chandler-a, koji je bio menadžer Jimi Hendrix Experience-a u 1969, u intervjuu za PBS TV program "Rock And Roll" u 1995. Tvrdi da je "...to (heavy metal) bio termin za prvobitni New York Times članak recenzirajući nastup Jimi Hendrix-a", i takođe naglašava da autor opisuje Jimi Hendrix Experience "... kao slušanje heavy metala, pri padu sa neba." Smatra se da validnost izvora ove tvrdnje ne bi trebala poslužiti kao referenca, te je kao takva upitne preciznosti.
Prva, detaljno dokumentirana upotreba termina heavy metal odnosi se na stil muzike, izgleda da je u vezi ishodom Creem-a maja 1971., u kritici Sir Lord Baltimor-ovog Kingdom Come-a. U ovom intervjuu nam je rečeno da "Sir Lord Baltimor je izgleda 'bacio na stol' sve najkvalitetnije heavy metal trikove u knjizi." Kritičar grupe Creem - David Marsh i Lester Bangs bi s vremena na vrijeme koristili izraz u njihovim tekstovima uz pozdrav bendovima poput Led Zeppelin-a i Black Sabbath-a.
Heavy metal je u početku možda služio kao podsmijeh od strane brojnih muzičkih kritičara ali je ubrzo bio prihvaćen. Drugi, već oformljeni bendovi, kao što je Deep Purple, koji je prvobitno imao korijene u pop i progresivnom roku, ubrzo je preuzeo "mantil" heavy metala, dodajući distorziju i dodatno pojačanje u još agresivnijem pristupu.
Počeci (šezdesete i rane sedamdesete) [izmijeni]
Američki bluz je bio veoma popularan i uticajan među ranim Britanskim rokerima; bendovi poput Rolling Stones-a i Yardbirdsa su sinimili "omote" mnogih klasičnih bluz pjesama, ponekad ubrzavajući tempo i upotrebljavajući električnu gitaru gdje je prvobitno korištena akustična. (Slična prilagođavanja bluza i ostalih rasa muzike stvorila su najraniji rock and roll, najviše zaslugom Elvisa Presley-a).
Tako nastao, pojačani bluz bio je podržan intelektualnim i umjetničkim eksperimentima koji su se uzdigli na viši nivo, kada su muzičari počeli sa eksploatacijom povoljnih prilika - električno pojačane gitare - da bi proizveli jači i disonantniji zvuk. Dok je bluz-rok koristio bubnjevske stilove koji su bili sa veoma jednostavnim prelazima na malim setovima bubnjeva, bubnjari su počeli sa upotrebom snažnijeg, kompleksnijeg, i pojačanog pristupa da bi se izjednačili i čuli uz postepeno pojačanje jačine zvuka gitare; slično su vokalisti izmjenili njehovu tehniku i pojačali njihov oslonac na amplifikaciju, veoma često su postajali stilizovaniji i dramatičniji u čitavom tom procesu. Simuultani napreci u amplifikaciji i tehologiji snimanja postalo je moguće da se sa uspjehom uhvati ta snaga teškog pristupa snimku.
Ostali uticaji uključuju Vanilla Fudge, koji su usporili pop muzički tempo i ubacili elemente psihodelične muzike u pop melodiju, kao što su učinili i Britanski rokeri The Who i The Kinks, koji su "utabali" svoj put ka heavy metal stilovima predstavljajući snažne akorde i još agresivniji sudar sa rok žanrom muzike. Još jedan ključni faktor bila je grupa Cream koja je dokazala da će snažni trio postati glavna karakteristika heavy metala. Najvjerovatnije je pjesma grupe The Kinks (1965) "You Really Got Me" jasno identifikovana kao prototip heavy metala...
Pred kraj 1968., heavy zvukovi bluza su postajali sve učestaniji - mnogi obožavatelji ukazuju na to da je omot benda Blue Cheer, Eddie Cochran-ovog hita "Summertime Blues", prva istinita heavy metal pjesma. Pjesme poput "Helter Skelter" sa The White albuma i singl "Revolution" (1968) postavile su nove standarde za izobličenje i agresivnost zvuka na jednom pop albumu. Bend Dejva Edmunda Love Sculpture objavio je agresivniju veziju (heavy gitara) Sabre Dance-a u novembru 1968. Album Truth (kasna 1968) (The Jeff Beck Group) bio je važan i uticajan rok album objavljen nedugo nakon prvog albuma grupe Led Zeppelin, te vodeći (pogotovo za britanske fanove bluza) neke ljude na nedoumicu da li je Truth zapravo bio prvi album heavy metala. Yardbirds singl Think About It bi takođe trebao da se spomene, koji je takođe uključivao sličnu vrstu zvuka onoj koju je Jimmy Page implementirao sa Led Zeppelin-om.
Takođe, progresivni rok bend Kinga Crsimon-a "21st Century Schizoid Man" sa njihovog debitantskog albuma, In The Court of the Crismon King sadržavao je najviše tematski, kompozicionalnih i muzičkih karakteristika heavy metala veoma izobličenog zvuka gitare...
U svakom slučaju, Led Zeppelin je bio taj koji je upoznao svijet sa formiranjem novog žanra. Prvobitni heavy metal bendovi - Led Zeppelin, Deep Purple, Uriah Heep, UFO ii Black Sabbath, između ostalih najčešće su etiketirani kao hard-rock bendovi zahvaljujući modernoj heavy metal zajednici, umjesto heavy metal, pogotovo oni bendovi čiji je zvuk bio veoma sličan tradicionalnom rock-u. U suštini, ova dva termina se najčešće naizmjenično koriste, a posebno kada je riječ o sedamdesetim. Zaista, mnogi takvi bendovi nisu sami po sebi smatrani "heavy metal bendovima", ali su imali pojedinačne pjesme i rad koji je vezan za žanr.
Koliko god vam se činilo da su rockeri opasni prljavi tipovi koji šmrklje brišu rukavom, to je samo dio brižljivo planiranog modnog stila o kojem se brine dobro uvježbani tim pametnjakovića, predvođenih raznoraznim Viktorima Dragoima. Što, niste valjda mislili da mame oblače Sašu, Tina i Kedžu ujutro prije škole?
Kako sve priče o rock bendovima počinju s Beatlesima i Stonesima, tako
ni ova storija ne može ne krenuti anegdotom kako su njihovi menadžeri imali prešutan dogovor o tome tko će što nositi u javnosti zbog osmišljenog imidža dobrih (Beatlesi) i loših dečkiju (Stonesi).
Čuveni Beatles-izgled s uredno podšišanim šiškama i do grla zakopčanim odijelima odražavao je tradicionalni britanski uštogljeni gospodski stil, dok su razbarušeni i prljavi Stonesi promovirali London kao svjetski centar ulične mode. Planovi su išli svojim tijekom sve dok John Lennon i društvo nisu otišli u Indiju i počeli meditirati pa su odjebali good boy izgled i postali hipiji. Mick Jagger i društvo se, pak, nisu dali zajebavati te su ostali dosljedni svom prvobitnom outfitu pa i danas izgledaju gotovo isto kao prije pradavnih 40 godina.
Zadržimo se još malo u povijesti prije nego što ćemo doći do trenutka u kojem je moda počela diktirati razvoj glazbe. Rock'n'roll je nastao u Americi kao benigni glazbeni otpor općeprihvaćenim društvenim normama. Imidž prvobitnog rock benda iz 50-ih nije se puno razlikovao od fino dotjeranih susjeda koji pjevaju na nedjeljnoj misi u crkvi.
INTERPOL Strani špijuni u sprezi s domaćim novinarima, tj. nama
Autohtoni rock'n'roll izgled s kožnjacima, trapericama i čizmama prvo se pojavljuje na filmskom platnu, kojemu rock kultura zahvaljuje opću prihvaćenost rockera kao buntovnika bez razloga. Rock bendovi su zbog filma potpuno izgubili izgled ministranata, koji se zadržao samo među soul bendovima tipa The Temptations.
Proći će preko dva desetljeća kako bi se u rock'n'roll ponovo vratilo odijelo. U tadašnje vrijeme moda se bavila glamuroznim filmskim zvijezdama i nije ozbiljno obraćala pažnju na rock sve do već spomenutih 70-ih kada London postaje centar i mode i glazbe.
BIJELI VOJVODA Iz doba potpunog modnog poluđenja
Jeste li znali da je cjelokupni punk imidž s kožnim jaknama, irokezama i zihericama nastao kao dio promocije britanske 'kraljice mode', Vivenne Westwood? Zajedno s dečkom, glazbenim menadžerom i producentom Malcolmom McLarenom, otvorila je dućan sa svojom odjećom pod imenom 'Sex'. Zatim su osnovali najveći punk bend, Sex Pistols, čiji su pripadnici bili odjeveni u odjeću iz dućana, i zaradili brdo love prodajući poderane majice i zakovice pivom zalivenim punkerima.
Apsolutno cijeli svijet počeo se oblačiti u malim uličnim dućanima bez ikakvih pravila - samo nek je ludo, otkačeno i kričavo, što postaje glavna karakteristika stila 80-ih, prijelomnog desetljeća za etabliranje mode kroz popularnu kulturu.
LAIBACH Jedini ex-Yu bend s izgrađenim modnim stilom
U tim godinama najgore modne estetike odjednom je postalo bitno kojeg dizajnera nose Blondie i Duran Duran. Osamdesete su bile šansa za tisuće anonimnih modnih dizajnera svih mogućih načina izražavanja, bez obzira radi li se o avangardi, ekstravaganciji ili kiču. Tako smo najnormalnije imali bendove koji nose odijela za zaštitu od kontaminacije i plastične crvene šeširiće na glavama (Devo) ili opasne momke koji sliče na Indijance (Adam & The Ants).
ADAM U ZEMLJI ČUDESA Nije čudo da je na kraju poludio
Srećom, takvi eksperimenti brzo padaju u anonimnost, a kvalitetni modni izraz preživljava i razvija se zajedno s rock glazbom. Također, 80-te pojačavaju ulogu modnih stilista koji počinju imati velik utjecaj na cjelokupnu pop i rock kulturu. Podiže se tolerancija prema homoseksualcima, koji čine 95% muškaraca u svijetu mode. Tako su se čak i ortodoksni macho tipovi poput Guns N'Roses oblačili u kilteve, sve pod utjecajem kralja ulične mode, gay dizajnera Stephena Sprousea.
BOOTSY COLLINS Prvo je svirao s Jamesom Brownom, a onda je otkrio svijet visoke mode
Potpuno suprotan primjer od punka, kad je moda diktirala note glazbi, bio je grunge. Nirvanin look gradskog dečka iz predgrađa, tj. suvremenog kauboja odraslog u gradu, dobrih je 5-6 godina diktirao pravila modnoj industriji. Kako je Nirvana vrlo brzo prošla put od dna do statusa rock ikona, tako su jeftina karirana flanelska košulja, izlizane jeans hlače i radničke čizme postali svakodnevna uniforma milijuna Nirvaninih obožavatelja, što se strahovito reflektiralo na modnu scenu.
LET 3 Čoban-style koji se ne sviđa čak ni DJ Čobanu
Najzaslužniji za ubacivanje grunge stila u visoku modu bio je Marc Jacobs, koji je supermodele obukao u flanel i kompletnu kolekciju posvetio grungeu.
Nakon grungea, modom je ponovo zavladao glamur. U odnosu rock bendova i mode više nije bilo pravila jer je rock nakon grungea počeo odumirati, a sva ostala glazba se razvila u tisuće različitih stilova i pravaca pa je postalo nemoguće sve to popratiti i modno označavati.
Današnji rock bendovi ne mogu diktirati aktualne modne trendove jer jednostavno više nisu 'glavni igrači'.
Ulogu glavnih modnih prezentera preuzeli su hip-hoperi, opsjednuti dizajnerskim imenima. To ne znači da se današnji rockeri loše oblače. Oni trenutno potiho kombiniraju sjajne modne strukture i furaju najfrajerskiji i najmacho stil viđen u posljednjih nekoliko ljeta. Pogledajte samo The Hives u njihovim raznoraznim crno-bijelim kombinacijama, od cipela, preko šalova i kravata, do košulja, kaputa i dolčevita.
FRANZ FERDINAND Za ovaj look ubili bi mnogi mladi diljem Bosne
Sve što obuku, fenomenalno im stoji. Tu su i nešto ležernije crveno-bijele varijante The White Stripesa. Franz Ferdinand look fakultetskog asistenta, s košuljicama, puloverima na V izrez i sakoićima, sasvim je poželjan izgled prosječnog dečka za kojeg će svaka majka imati samo riječi pohvale. Interpol, recimo, izgledaju kao top menadžeri bogate multinacionalne kompanije koji direktno sa sastanka odlaze u studio na uvježbavanje novih stvari.
BIJELE STRIJELE, OVAJ, PRUGE Ne mare za boje druge
The Strokes malo posustaju jer s T-shirtevima, izlizanim sakoima i starkama na nogama sliče na bilo koji takav bend iz povijesti. Glavna fora je u tome da gotovo više nitko ne fura svog modnog stilista, već se svi oblače po međusobnom dogovoru i osobnom nahođenju, a kako su to sve turboinformirani dečki, rezultat je i više nego vidljiv. U vrijeme kad je sa svih strana pritisnuta tisućama novih stilova i pravaca, rock glazba zadržava svoj status legende i počinje nositi gospodsku odjeću s dozom finoće i dostojanstva prikladnog za najveće frajere ovoga svijeta.
ROXY MUSIC Ovako će izgledati autor teksta i njegovi frendovi za cca 25 godina
Kakva je situacija kod nas? Manje-više jadna jer se bendovi oblače u ono što svaki dan nose po doma ili pokoji komad novije odjeće kad izlaze van i trebaju nešto zbariti. Osim, naravno, SaTiKa. Njihov styling je, pak, katastrofalan i uzrokovan jeftinom sponzorskom oblekom modnih marki za koje nikad nitko nije čuo osim njihova stilista Viktora Drage.
Kiss
Kiss je grupa koja je promijenila glazbenu kartu svijeta u vrlo kratkom roku, premda joj u početku karijere nitko nije davao niti miligram šanse za bilo kakav, makar i minimalan uspjeh. Međutim, desilo se upravo suprotno. Nadmašivši u kratkom roku pionire glam rocka, New York Dollse i Alicea Coopera, na čijim su idejama dijelom i izrasli, Kiss je objavio nekoliko ploča koje su još i dan danas apsolutni klasici, ne samo rocka, nego i kompletne glazbene scene.
Iako su visoku kvalitativnu razinu održali tek 5 – 6 godina, to je bilo dovoljno da postanu jedan od najvećih bendova svih vremena, sa najodanijom vojskom obožavatelja. Otkrijte Kiss misterij. Jer kao što je jednom rekao Gene Simmons; ovo sve što ćete čitati o njima nije legenda nego – istina.
Zamislite da već dobro oznojeni sjedite u studiju Milijunaša, a rješavanje životne egzistencije u vidu mogućeg osvajanja milijun kuna, ili možda još bolje dolara, ovisi o ovom pitanju: Chaim Witz, Stanley Eisen, Peter Criscoula i Paul Frehley, prava su imena članova jedne od ovih skupina: a) Quiet Riot b) Metallica c) Pantera d) Kiss. Pretpostavimo da ne znate ili niste sigurni u točan odgovor, i koristite džoker zovi, a na telefonskoj liniji vaš prijatelj, stari rocker. On bez razmišljanja odgovara kako se ovdje u stvari radi o Geneu Simmonsu, Paulu Stanleyju, Peteru Crissu i Ace Frehleyu iz grupe Kiss. Slijedi neizbježno pitanje: "Jesi li siguran?", i odgovor koji glasi: "Da, siguran sam da su navedena četvorka originalni članovi Kissa." Nakon toga dajete isti odgovor, odnosno d), pokupite brdo love, i prvo što radite, odlazite u najbliži CD shop i kupujete sve majice, jakne, slike, bedževe, našitke, ploče, kasete, CD-e i DVD-e od Kissa, naravno, ako to sve nađete na istom mjestu. I onda se probudite.
No, vratimo se mi radije u stvarnost i otputujmo vremenskim strojem četrdesetak, ili nešto manje godina unazad. Trenutno se nalazimo u New Yorku, druga je polovica šezdesetih godina 20. stoljeća, i zajedno smo s Amerom Paulom Stanleyem i Izraelcem Geneom Simmonsom, koji se iz rodnog Izraela kao devetogodišnjak doselio u New York 1958. godine. Ubrzo nakon međusobnog upoznavanja, s određenim muzičkim iskustvom uglavnom stečenim u široj javnosti nepoznatim bendovima, njih dvojica 1968. godine osnivaju grupu Wicked Lester, s kojom bezuspješno pokušavaju ući u glazbenu orbitu. Čak su i snimili jedan cijeli album, no on nije uspio biti objavljen. Nakon nekoliko godina uzaludnog traganja za muzičkim identitetom, oni raspuštaju bend, i 1973. godine odluče započeti ponovno, te pozivaju u pomoć bubnjara Petera Crissa i gitaristu Ace Frehleyja i kreću u avanturu lude vožnje muzičkim toboganom, niti ne sluteći da su upravo tada otvorili jednu od najvećih stranica cjelokupne, ne samo glazbene, već povijesti čovječanstva.
Paul Stanley daje grupi ime, Ace Frehley osmišljava logo, i ludnica je mogla početi. Želeći stvoriti dotad neviđenu glazbenu atrakciju, četvorica momaka s njujorških ulica nabacuju make – up, i pod maskama uzimaju alter ego, izražavajući time svoju drugu osobnost i skrivene želje. Tako Paul postaje 'Star Lover', Gene 'Demon Lizard', Ace 'Space Man', a Peter 'Cat Man'. U uvodnom dijelu karijere mnogi su ih izbjegavali slušati, a naročito gledati, etiketirajući ih kao 'opasan bend, nazivavši ih i 'monstrumima rocka'.
U tom početnom periodu, nisu baš imali prevelikog uspjeha, premda su 'opasni' bili samo po izgledu, obzirom da su pjevali o realnim stvarima poput ljubavi, slobodoumnosti, traženja istine ili ostvarivanja najskrivenijih snova. Prvi pravi koncert Kissovci održavaju krajem 1973. godine u New Yorku, u Academy Of Music, i to kao predgrupa Blue Oyster Cultu. Usput rečeno, samo dvije godine kasnije, na koncertu u Nassau Colisseumu, ova su dva benda zamijenili uloge, tada je Kiss bio glavni. Nakon još nekoliko zapaženijih svirki, odrađenih uglavnom po njujorškim noćnim klubovima, događa se najbitnija stvar u njihovoj cjelokupnoj karijeri.
Za njih je čuo, vidio ih, i na kraju pozvao na televiziju, u ono vrijeme jedan od najpoznatijih TV – producenata Bill Auocin. Nakon tri nastupa na američkoj dalekovidnici i dvotjedne suradnje, Bill ih preko njihova menadžera upoznaje sa Neilom Vogarthom, vlasnikom mlade izdavačke kuće Casablanca, kojoj je po procjeni bossova, upravo takav band bio nasušna potreba. Ugovor je odmah potpisan, i Kiss postaje prvi bend na tom labelu.
Ubrzo, travnja 1974., izdaju i prvu ploču, naziva "Kiss", na kojoj predstavljaju kombinaciju čvrstog hard rocka i rock'n'rolla šezdesetih, te odmah postaju idoli milijunima rockera širom svijeta. Što zbog kvalitetne glazbe, što zbog ekscentričnih i provokativnih nastupa, a što i poradi izgleda, ubrzo su u drugi plan potisnuli dotadašnje zvijezde tzv. 'USA glam shock rocka', Alice Coopera i New York Dollse. Debi odmah donosi zlatni tiraž, plasira se na 87. mjesto U.S. chartsa, a uz ostale, vodeći hitovi su pjesme "100 000 Years" i "Black Diamond". Obzirom da imaju hrpetinu otprije spremnog materijala, iste, 1974. godine u mjesecu studenom, izdaju drugu ploču, "Hotter Than Hell", koja također dostiže zlatni tiraž.
Slijedeća godina, 1975., i nova ploča imena "Dressed To Kill", kojom samo potvrđuju i učvršćuju svoj status super zvijezda onog, ali i najavljuju da će to biti i u nadolazećim vremenima. Na toj se ploči nalazi njihov najveći hit svih vremena, neuništivi "Rock 'n' roll All Nite". Prve tri ploče prodavale su se polako, ali sigurno, i bez obzira što je u ono vrijeme bilo, uz gore imenovane, još kvalitetnih izvođača, postalo je jasno da je Kiss nešto sasvim drugo, nešto ćemu treba posvetiti pravu pozornost.
Te godine Kissovci su na velikoj turneji koju obilježavaju spektakularni scenski nastupi, na kojima dominiraju vrhunski vatrometi i glamurozna rasvjeta, a dodatne su atrakcije Geneovo riganje vatre (za čijeg si je uvježbavanja u nekoliko navrata uspio i spaliti kosu) i krvi, uz njegov zaštitni znak, jezične akrobacije, zatim Aceove plamteće Les Paul gitare iz kojih lansira svjetleće rakete, Peterovi setovi bubnjeva koji se uzdižu nad stageom i publikom, a koncerti su često znali završavati Paulovim razbijanjem gitara. U tim su si trenucima sve to mogli priuštiti, obzirom da im je moć bankovnih računa rasla paralelno sa svezemaljskom popularnošću. U tom ozračenju izdaju dvostruku live ploču "Alive, koja je u mnogim kasnijim anketama proglašena za najbolji živi album u povijesti rocka. Usput rečeno, plasirala se na 9. mjesto USA Top 20 albuma, a legendarni "Rock 'n' roll All Nite", dogurao je do 12. pozicije singlova. To su bili neviđeni uspjesi jednog benda kojemu je na početku karijere samo šačica rijetkih optimista predviđala svijetlu budućnost.
Godina 1976. donosi ploču "Destroyer", prvu koja je dosegla platinasti tiraž, s najvećim hitom, Crissovom power baladom "Beth", koju je napisao i otpjevao za svoju ženu. Uz tu je pjesmu vezana i jedna zanimljivost. Ona je, naime, stavljena na B side singla kao 'otpadak', iz jednostavnog razloga što su singl ploče uz A, sadržavale i B stranu, i nešto se moralo naći i na njoj. Ali, dešava se nešto potpuno neočekivano. "Beth" postaje veliki hit i njihov prvi singl koji je ušao u Top 10, proboravivši jedno vrijeme na 7. mjestu američke Top ljestvice. Ta je ploča zanimljiva i po tome što se po prvi puta u ulozi producenta našao Bob Ezrin, koji je pjesmama poput "Detroit Rock City", "God Of Thunder", "Do You Love Me", a i cijeloj ploči podignuo kvalitetu sounda na daleko viši nivo u odnosu na dotadašnji. Te godine objavljuju, po mnogima nepotrebnu "Rock 'n roll Over" ploču, no njihovu slavu ništa nije moglo zasjeniti, pa tako niti jedan 'obični' album, izdan reda radi, ili 'ko zna iz kojeg drugog razloga. Ali zato nije bilo razloga da i on ne bude prodan u platinastoj tiraži.
Slijedeće, 1977. godine, Kiss izdaje još jednu u nizu odličnih ploča, "Love Gun", prodanu također, poput prethodnih, u platinastoj nakladi, a na njoj kao vokalni solista debitira Ace Frehley. Ploču proslavljaju, uz druge, pjesme "I Stole Your Love", "Shock Me" i "Love Gun". Uz tu je godinu vezana još jedna zanimljivost. Nakon proslave izlaska prvog broja njihovog stripa "Marble, sva četvorica pohranili su vlastitu krv u spremnik tinte u tiskari gdje je otisnut prvi broj stripa. Poučeni ugodnim iskustvom izdavanja live albuma, i te su godine snimke s ništa manje spektakularne "Love Gun – Alive II turneje, odlučili trajno pohraniti u LP formatu. Izlazak "Alive II" ploče u studenom mjesecu, opet je bio pun pogodak, jer je svijet tada bio i više nego lud za Kissovcima, i to je to trebalo maksimalno iskoristiti.
Ona je uz pjesme snimljene na koncertima tijekom turneje, sve od reda hitove, sadržavao i pet novih stvari. U to je vrijeme Kissmanija zahvatila gotovo cijelu kuglu zemaljsku, i gdje god bi se pojavili, dočekivani su poput Bogova. Osim toga, mogli su se kupiti Kiss fliperi, školski pribori, originalne šminke, razne igrice, a prodavale su se i Kiss lutke, bilo pojedinačno ili u kompletu, što je bio dokaz totalne Kissoludnice. 1977. godine snimljen je i film, "Kiss protiv fantoma u parku, s članovima grupe u glavnim ulogama pozitivaca. U to su se vrijeme za snimke Kissovaca bez maski nudila cijela bogatstva, tako da je svaki član imao osobnog tjelohranitelja, koji ga je štitio od fotoreportera, papparazza, fanova, ali i svih ostalih znatiželjnika s foto aparatima.
Popularnost je dosegla točku usijanja s koje više nije bilo povratka. Barem se tada tako mislilo. Naredne godine, svaki je član grupe izdao solo ploču, s logom grupe u uglu, i naravno svojim imenom, od kojih najbolje prolazi Geneova, plasiravši se na 22. mjesto USA albuma, ali i ostali polučuju lijep uspjeh svojim solo radovima, prodavši se u platinastom tiražu. Iako su sva četvorica gotovo uglas govorili da izdavanje solo albuma nije najava razlaza, u stvarnosti baš i nije bilo tako. Svi u i oko grupe znali su da se ne događa ništa dobro, jer ekipa ne diše zajedno kao jedan, što je u prijašnjim godinama bio slučaj. Golemo bogatstvo, na čije blagodati i privilegije niti oni nisu bili imuni, počelo je uzimati svoj danak. Alkohol, droga, tulumarenja, brojne ljubavne veze (među poznatijima je ona između Genea i 'plastične' pjevačice Cher), za posljedicu su imali stavljanje obveza u bendu na drugo ili čak treće mjesto.
Ništa čudno, novac ionako ima samo jedan osnovni smisao, a on leži u tome da se troši dok ga ima. A kako su Kissovci ga imali više nego su ikad mogli sanjati, maksimalno su uživali u njegovim čarima. I to u svim mogućim i nemogućim, potrebnim i nepotrebnim. "Dynasty ploča iz 1979. godine, sounda bitno drukčijeg od ranijih radova, snimana je i objavljena u problematičnim odnosima, ali je i ona uspjela dosegnuti platinasti tiraž, ponajviše zahvaljujući super velikom disco hitu "I Was Made For Lovin' You". Ubrzo nakon toga, desilo se ono što se nagađalo, ali i na neki način očekivalo; prvi odlazak jednog od originalnih članova.
Posadu prvi napušta Peter Criss, opredjelivši se za solo karijeru, a na njegovo mjesto, kao session bubnjar za potrebe snimanja "Unmasked" iz 1980. godine, uskače Anton Fig. Loša ploča, prolazi isto tako, i to ne samo radi kvalitete bitno promijenjenog, mekšeg zvuka, već i stoga što su fanovi, a i svi ostali, Crissovim odlaskom dobili potvrdu onoga što su naslućivali unazad dvije godine; da će doći do razlaza originalnih članova, a njihovu pojedinačnu karizmu nitko, bez obzira na možebitnu kvalitetu nije mogao naslijediti. Promjena sounda na zadnje dvije ploče na neki se način mogla protumačiti i kao kreativni zamor svih članova grupe.
Stalnog bubnjara pronašli su u liku Erica Carra, s kojim 1981. godine snimaju "Music From The Elder uz nanovo izmijenjen stil. Ploča je zamišljena kao rock – opera, uz kombinaciju rocka i epsko orkestralnih elemenata, a u njezinom je snimanju sudjelovao orkestar sa cijelim pjevačkim zborom. Usprkos velikom trudu, ta ploča nije postigla neki osobit uspjeh. Upravo suprotno, prva je u dotadašnjoj povijesti Kissa, koja je prodana u nakladi manjoj od 500 000 kopija. Nakon toga slijedi odlazak još jednog originalnog člana. Grupu napušta Ace Frehley, i to u vrijeme snimanja ploče "Creatures Of The Night", koja u konačnici izlazi 1982. godine, a novi se gitarista zove Vinnie Vincent. Ona uz pomalo izmijenjeni, metalniji stil, dijelom vraća slavu ozbiljno posrnuloj grupi, i prodaje se brzo u zlatnom tiražu, a usput rečeno, uvrštava se na 45. mjesto Top liste USA albuma.
Slijedeća godina, 1983., donosi ploču "Lick It Up", koja je ponudila ono za čime svijet žudi deset godina, vidjeti Kissovce bez make-upa. Šminka ionako više nije imala smisla, obzirom da je originalna postava prepolovljena. Novi, nenašminkani izgled bio je, uz pristojnu kvalitetu zvuka koji je prvenstveno usmjeren prema heavy metal fanovima, glavni adut te ploče, i nakon četiri godine, Kiss je opet 'platinasti'. Naredna, 1984. godina donosi još jednu novu ploču, naslova "Animalize", na kojoj je predstavljen novi gitarista, Mark St. John. Ta ploča, ponajviše zahvaljujući hit singlu "Heaven's On Fire", također dostiže platinasti tiraž.
Kao po nekom pravilu, novi se gitarista nije dugo zadržao, te je za potrebe slijedećeg studijskog ostvarenja "Asylum, objavljenog 1985. godine, potražena pomoć Brucea Kullicka. Ta ploča nije donijela ništa posebnog, ali je uspjela grupu održati pri vrhu, i dokazati da je publika definitivno prihvatila novi, metalnije orijentirani Kiss zvuk, ali i njihov 'new look'. Tada slijedi prva dvogodišnja pauza između dva albuma, i 1987. godine izlazi "Crazy Night", sa superuspješnim singlom "Crazy, Crazy Night", koji se skrasio na četvrtom mjestu singlova. Za tadašnji ugled, bitno manji nego pred desetak godina, bio je to ogroman uspjeh.
Best 0f "Smashes, Thrashes & Hits", objavljen 1988. godine, uz najveće uspješnice donosi i dvije nove pjesme: "Let's Put The X In Sex» i "(You Make Me) Rock Hard". Poput prethodna dvije, i ta se ploča prodaje u platinastoj nakladi. Tradicionalno kratka, jednogodišnja pauza, na red dolazi 1989. godina, i ploča "Hot In The Shade", s kojom počinje višegodišnje tmurnije razdoblje; prva je nakon sedam godina, koja se uspjela distribuirati u (samo) zlatnoj tiraži. Trogodišnja kreativna pauza bila je nešto što se neizbježno moralo dogoditi, jer popularnost je opet počela naglo opadati. Ona je, osim puke potrebe, većim djelom uvjetovana i stravičnim otkrićem. Bubnjaru Ericu Carru je početkom 1990. godine dijagnosticirano da boluje od raka. Opaku bolest nije nažalost uspio pobijediti, i njegov je život ugašen u studenom 1991. godine. Bila mu je tek 41 godina.
Uz taj tragičan događaj, početak devedestih obilježio je i jedan bolji. Ponovno je dogovorena suradnja s njihovim 'starim' producentom iz najuspješnije ere, Bobom Ezrinom i ona je realizirana na ploči "Revenge", 1992. godine. Osim činjenice da je za bubnjevima novi čovjek, Eric Singer, te da je u sjećanje na Carra, kao posebni track, objavljen drum solo, imenom "Carr Jam 1981", to ostvarenje nije donijelo ništa novo niti previše posebno. 'Živa' ploča "Alive III" svjetlo dana ugledava 1993. godine, a njime se htjelo napraviti nešto što bi publiku opet podiglo na noge, po uzoru na live uspješnice iz sedamdesetih godina. No, taj pokušaj i nije bio baš neki pogodak. Turneje s kojih su skinute snimke nisu bile niti tako velike, niti spektakularne, a ni posjećene poput onih iz sedamdesetih, i ovaj je album unaprijed bio osuđen na propast. Šteta, jer ipak se radilo o vrlo dobrom uradku, pomalo nepošteno obezvrijeđenom i zapostavljenom.
Dobrodošli tribute "Kiss My Ass" izlazi 1994. godine, a klasike izvode, među ostalima, Garth Brooks, Nirvana, Lenny Kravitz, Anthrax, Extreme, Die Arzte i još neki glazbenici. Taj tribute ujedno označava kraj jedne ere Kissa, u kojoj je bilo najbitnije da se bend stabilizirao, i usprkos svim zlobnim najavama, ostao u, ili barem pri vrhu. Ere koja ima svojih vrijednosti, premda su joj mnogi štošta spočitavali. Od neoriginalnosti, pa sve do pitanja da li je imalo smisla nastaviti bez maski. Jedno ipak valja istaknuti; Kiss osamdesetih i devedesetih, poput onog iz sedamdesetih, spada u sam vrh glazbeno-rockerskog show biznisa, a najveći dokaz koji potkrepljuje tu tezu leži u veličini jedne od najbrojnijih vojski fanova, i dalje neuništivoj Kiss Army, koja je i u tim godinama slijepo slijedila svoje idole.
Mi idemo dalje u 1995. godinu, kada tzv. 'Kiss konvencija', na kojoj svi zainteresirani mogu izbliza vidjeti originalne instrumente i kostime s nastupa originalne postave, putuje Amerikom. Na konvenciju originalni članovi grupe dovode svoju, sada već odraslu djecu, da vide čime su im se u mladosti bavili očevi. Zanimljivost te konvencije su i prava vjenčanja u Kiss stilu, uz imitaciju njihovog originalnog make – upa na licima mladenaca. Tada je polako postajalo jasno da se u 'slučaju Kiss' počelo nešto ozbiljno dešavati. To nešto se i dogodilo 09.08.1995. godine, na "Kiss MTV Unplagged", kada se u SonyJevom studiju u izvedbi posljednje četiri pjesme – klasika, pojavljuju Peter i Ace, te legendarna četvorka, pred više nego zaprepaštenom, ali i oduševljenom publikom nastupa zajedno nakon više od petnaest godina. Poslije tog nastupa, shvativši da je magija još uvijek tu, pada odluka na 'maskirani povratak', nastavljajući tamo gdje se nekad stalo – na vrhu. S tog je nastupa objavljena ploča "Kiss MTV Unplagged".
Pripreme za povratak u vidu glazbenih proba krenule su početkom 1996. godine u malom Hollywoodskom studiju, koji se nalazi u skromnijem dijelu grada, jer u tim trenucima, kako su sami rekli, nisu željeli preveliki publicitet prije same službene objave povratka. I onda, 16.04.1996. godine, dan kao i svaki drugi, koji to ipak nije bio. Naime, tog je dana na američkom nosaču aviona USS Intrepid održana tiskovna konferencija, prenošena u 58 zemalja, na kojoj su se Kissovci pojavili u originalnom izdanju, i objavili vijest koja je zgranula cijeli svijet: "Nakon sedamnaest godina uskrsnuo je Kiss". Tada Gene Simmons izjavljuje zabezeknutim gledateljima, aludirajući posebno na one koji ih nikad nisu htjeli ili mogli vidjeti: "Sve što ste čuli o nama, nije legenda, nego istina". I bila je to prokleto točna konstatacija.
Odmah je najavljena velika svjetska povratnička turneja nepoznatih razmjera i trajanja, a ono što se odmah znalo, bio je datum i mjesto početka: Detroit, stadion Tiger, 28.06.1996. Za cijelu turneju izabrali su stage i kostime s "Love Gun - Alive II" turneje, što je zajedno s onda modernom tehnologijom, plus ozvučenje, te video i scenskim efektima, vrijedilo oko sedam milijuna dolara. Kada tome dodamo pirotehniku pripremljenu za turneju, kojom se bez problema moglo dići u zrak desetak većih gradskih četvrti, zatim mnogobrojno osoblje, koje je na petnaest kamiona i šest autobusa selilo show iz grada u grad, zatim četiri ogromne, šesnaest metarske lutke, po jedna svakog člana grupe, odmah je postalo jasno što se može očekivati u nastavku sage zvane Kiss. Samo super - spektakli, ništa manje od toga. U međuvremenu, prvi našminkani scenski nastup nakon sedamnaest godina, imali su na dodjeli glazbene nagrade Grammy, kada su sa Shakurom Tupacom dodijelili jednu nagradu.
Neposredno pred početak turneje, napravili su promo koncert za radijsku postaju Kroq uz nazočnost osamnaest tisuća najbližih (?) prijatelja. A onda je krenulo prema najavi. Prvi koncert, održan u Detroitu, odmah pokazuje kako su strahovi od neuspješnog reuniona bili totalno neopravdani. Naime, trideset i osam tisuća sjedećih i isto toliko stajaćih mjesta rasprodano je za četrdeset i sedam minuta, uz cijenu karte za prvi red koja je dostigla vrijednost od 7 000 dolara. Regularna cijena, ne 'na crno'. Takav interes publike za njihove live nastupe pratio ih je tijekom svih američkih nastupa. Nakon osamnaest odsviranih, vraćaju se poslije mnogo vremena u rodni grad, i održavaju četiri uzastopna, također rasprodana, koncerta u Madison Square Gardenu.
Ali, osim lijepih, u tom dijelu američke turneje desili su se i neki nemili događaji. Poput onog u južnjačkom gradu Tupelou u državi Mississippi, inače rodnom gradu Elvisa PresleyJa, koji se desio 13.09.1996. godine, kada je skupina gradskih 'dušebrižnika' pokušala spriječiti održavanje koncerta, optuživši grupu da ima zle namjere, a usput govoreći da se plaše za dobrobit svojih, valjda čednih, djevojaka. Naravno da su takve reakcije po običaju proizvele kontraefekt, i posjeta koncertu bila je daleko iznad očekivanja. Pregazivši Ameriku, odlaze u Europu, gdje uz ostalo, nastupaju kao headlineri na "Monsters Of Rock" festivalu u Castle Donningtonu pred 55 000 ljudi. Zatim pokoravaju Australiju, Afriku, Južnu Ameriku, a na Staru godinu, 31.12.1996., pred milijunskim TV auditorijem nastupaju na Time Squareu u New Yorku, dočekavši svirkom uživo, zajedno s tisućama ljudi novu, 1997. godinu. Odmah u siječnju odlaze u Japan, gdje je sve po starom. Spektakl do spektakla, ponavljanje koncerata zbog iznimnog interesa, a tamo su čak snimili reklamu za potrebe jedne, očito bogate, slastičarnice. Nakon toga slijedi povratak u domovinu, i u 'Turneji izgubljenih gradova', obuhvaćaju gradove koji nisu došli na red u prvom dijelu turneje.
Polovinom 1997. ponovno dolaze u Europu, a najbliže nama, sviraju 04.06.1997. godine u Beogradu, te nešto kasnije u Budimpešti. Nakon što su glazbeno uništili 'Stari kontinent', završni nastup u Europi, ali i na cijeloj, kako su je nazvali 'Povratničkoj turneji', održavaju 05.07.1997. u Londonu, koji je, uz drugo, ostao upamćen i po Paulovoj poruci Londončanima, upućenoj prije samog početka koncerta: "Nismo ni mislili otići kući, a da vas ne vidimo". Tijekom turneje koja je trajalo malo više od godine dana, održali su preko 200 koncerata, kojima je nazočilo oko 3 milijuna ljudi. Impozantno.
U međuvremenu je izašala nova studijska ploča "Carnival Of Souls", koja je snimljena u zadnjoj postavi prije Aceovog i Peterovog povratka, i donijela malo toga vrijedno spomena. Uglavnom vezano uz statistike. Nakon kraja turneje i kratkog, ali slatkog i dobrodošlog odmora, bio je red da se izda i povratnički album. To se ubrzo i dešava, te 1998. godina i mjesec rujan, donosi, za sada posljednji, studijski album "Psycho Circus", vrlo dobro hard 'n' heavy ostvarenje, nastalo kao kontinuitet dobrih odnosa unutar benda, otkako su se ponovno okupili. Nakon toga slijedi "Psycho Circus" turneja, na kojoj, nakon devetnaest godina, prvi puta promoviraju novi studijski album.
Turneje održavaju 1999. i 2000. godine, ali se odnosi opet zaoštravaju, što za posljedicu ima drugi Peterov odlazak iz grupe, i to početkom 2001., usred japansko – australske turneje, a mijenja ga Eric Singer. Trzavice su sve češće, i novi je kraj, nažalost bio sve izvjesniji. Stvar dodatno zakomplicira Gene, kontroverznim intervjuom, u kojem je kritizirao neke stvari koje rade ostali članovi benda, ali i neki iz Kiss teama, i to je, uz promociju njegove autobiografije, bila kap koja je prelila čašu, te 2002. godine odlazi i Ace. Osim hrpetine međusobnih okrivljavanja, prošla je godina, uz sve ostalo, donijela i još jedan, ovoga puta dobrodošao "The Very Best Of Kiss". Ali, novostima i iznenađenjima, bar što se tiče Kissa, nikad kraja. Na Aceovo mjesto dolazi Tommy Thayer, vraća se Criss, i u toj postavi grupa 28. veljače 2003. godine, u Telstra Domeu u Melbourneu, svira koncert sa The Melbourne Symphonyc Orchestra. Taj je koncert, pod nazivom "Kiss Symphony: Alive IV", objavljen na dva CD-a i DVD-u, a objavio ga je Sanctuary Records.
Nakon toga uslijedio je "World Domination Tour", koji se protegnuo i u 2004. godinu, na kojeg se nadovezao "Rock The Nation Tour". Zanimljivosti uz ovaj bend nastavljaju se nesmanjenom žestinom. Još jedan Kiss tribute album objavljen je 2004. godine pod nazivom "Spin The Bottle", na kojem su njihove najbolje pjesme izvodili velikani poput Dee Snidera iz Twisted Sister, Lemmy iz Motorheada, Phil Lewis (L.A. Guns) Mark Slaughter (Slaughter, Winger), Tommy Shaw (Helmet), Doug Pinnick (King's X) ili Chris Jericho (WWF, Fozzy).
Ova godina također protiče u više-manje radnoj atmosferi. U grupu se, nakon Crissovog ponovnog odlaska definitivno vraća Eric Singer, a upravo on će biti bubnjar na ljetnoj turneji Alicea Coopera. Gene Simmons je svoju objavio, dok Paul Stanley sprema novu solo ploču. Najavljena je i nova svjetska turneja, a norveški fanovi odabrali su pjesme po njihovom izboru za ploču "Gods Of Thunder – A Norvegian Tribute To Kiss". Ona će izaći početkom rujna, točnije 5., dok će 10. rujna biti održan Gods Of Thunder Festival & Kiss Expo u Sentrum Scene u Oslu. Organizator ovih događanja je Kiss Norway Army, svirat će se Kissove pjesme, uz naravno, sve popratne događaje koji su obilježili cjelokupnu karijeru ove grupe. Definitivno, uz Kiss nikad nije, i neće biti dosadno.
Iako ne znamo točno kako će se dalje odvijati situacija s grupom, bar što se tiče izvorne postave, odnosno hoće li opet prebroditi nesuglasice i možda se ponovno okupiti, ili su one postale nepremostive, što bi ovoga puta moglo označiti definitivan kraj priče, sigurno znamo da pred sjajem Kissovih maski, ove današnje, iako novije i modernije, izgledaju jadno, bijedno i izblijedelo. Kiss je ipak nešto sasvim drugo. Kiss je svemir.
Black Sabbath
Kao jedan od prvih bendova koji su istinski definirali heavy metal, Black Sabbath se s pravom smatraju djedom tog muzičkog pravca. Sa svojim mračnim kompozicijama koje su zvučale kao da izviru iz samog pakla, Sabbath je uspio dignuti na noge kritičare i roditelje dok je u isto vrijeme nadahnuo cijelu generaciju muzičara sa svojim teškim rock gitarama i primjesom bluesa.
Članovi Black Sabbatha odrasli su u istoj četvrti radničkog grada Astona, kod Birminghama (Engleska), no njihovi odnosi u djetinjstvu su bili sve samo ne prijateljski. Mladog John Osbournea, poznatijeg pod imenom Ozzy Osbourne, često je terorizirao lokalni nasilnik Tony Iommi, dok je Terrance "Geezer" Butler bio društveni otpadnik s iznimnim interesom za crnu magiju i kultove. Odrastajući, razvili su zajedničku ljubav prema muzici. U početku su svirali u rivalskim bendovima no nakon njihovog brzog raspada uskoro su počeli, zajedno s bubnjarem Bill Wardom, svirati zajedno.
Godine 1967. osnovali su Polka Tulk s Osbourneom kao glavnim vokalom, Iommiem na gitari, Butlerom na basu, Wardom na bubnjevima, Jimmy Phillipsom na ritam gitari i saksofonistom Ackerom. Phillips i Acker su ubrzo izbačeni iz benda, a preostali kvartet se preimenovao u Earth Blues Company, skrativši nedugo potom ime u Earth. Svirajući žešći blues rock po nekolicini lokalnih klubova uspjeli su pridobiti malu skupinu obožavatelja.
Dvije godine kasnije, 1969., Iommi napušta Earth kako bi svirao s Jethro Tullom, no samo nekoliko mjeseci kasnije vraća se u svoj stari bend s potpuno novom zamisli. Zaintrigiran popularnošću horor filmova, točnije fenomenom da ljudi plaćaju kako bi bili prestrašeni, Iommi je odlučio pokušati stvoriti zastrašujuću muziku. Gonjeni Butlerovim interesom za crnu magiju, bend je sastavio nekoliko mračnih pjesama, među kojima su bile "Wicked World" i "Black Sabbath", a odmah potom su se preimenovali prema filmu Borisa Karloffa iz 1930-ih u Black Sabbath.
Čudnim preokretom sudbine, događaj koji je skoro upropastio obećavajucu karijeru benda znatno je pridonio njegovom jedinstvenom zvuku. Prije snimanja svog prvog albuma naslovljenog "Black Sabbath" 1970. godine, Iommi je ostao bez vrhova prstiju desne šake nakon nezgode u tvornici u kojoj je radio. Shvativši da je prebolno svirati tako gitaru, Iommi je napravio malene plastične kalupe i pričvrstio ih na osakaćene prste. Uz to je morao i naštimati gitaru na niže tonove kako bi žice bile labavije i zbog toga lakše za trzati. Rezultat svega je bio dubok, težak zvuk koji je zajedno s njegovim bluzerskim rifovima savršeno opisivao atmosferu koju su stvarale riječi pjesama. Većinu tih riječi napisao je Butler usredotočivši se prvenstveno na teme poput prirode zla, sotone, čarobnjaštva i rata.
"Black Sabbath" je izdan 1970. godine i debitirao je na Engleskim ljestvicama na ironičnom 13. mjestu. Samo godinu dana kasnije izdan je njegov sljedbenik pod nazivom "Paranoid". Neobična kombinacija Osbourneovog zavijajućeg vokala, Iommieve gitare, Butlerovog teškog basa i Wardovog psihotičnog bubnjanja odvela je album do velikog komercijalnog uspjeha zahvaljujući pogotovo klasičnim heavy metal hitovima poput "Black Sabbath", "War Pigs" i "Iron Man", no njihovi sotonistički stihovi navukli su gnjev raznih konzervativnih organizacija kao i većine roditelja. Iako su skoro svi članovi grupe bili katolici, Crkva Sotone prihvatila je Sabbathovu muziku pa su i oni sami bili smatrani sotonistima.
Njihov raskalašen način života, koji je prvenstveno uključivao uživanje u alkoholu i drogama, samo je pomogao u stvaranju negativne slike benda koji je polagano postajao najgora noćna mora milijuna roditelja diljem svijeta. Kasnije te godine izdali su album "Master Of Reality", još jedan uspješan proizvod s kojeg se isticala himna posvećena marihuani pod nazivom "Sweet Leaf", kao i hitovi "Into The Void" i "Children Of The Grave".
Posrtanje pred svakojakim porocima imalo je utjecaja na njihovu glazbu. "Vol. 4" koji je izdan 1972. godine, bio je najslabiji album dotad s nekoliko uspješnih skladbi, ali i dosta potpunih promašaja. U pjesmama više nisu veličali prednosti kanabisa već su prešli na opisivanje kokainskog ludila ("Snowblind") koje je polako preuzimalo sve članove Sabbatha. Suočeni s rastućim tenzijama unutar benda i problemima s menadžerima, Osbourne, Iommi, Butler i Ward vratili su se 1973. na ljestvice s vrlo dobrim petim albumom, "Sabbath Bloody Sabbath" koji je bio njihovo zadnje uspješno djelo.
"Sabotage" (1975.) je samo poslužio kao najava propadanja Sabbathove inovativnosti, dok je "Technical Ecstasy" (1976.) bio neuspješan izlet u vode elektronike i sinitisajzera. Međusobne napetosti obilježile su stvaranje njihovog osmog albuma kad su privatni problemi postali važniji od pisanja pjesama. Godinu dana nakon "Techincal Ecstasy" Ozzy napušta bend i na njegovo mjesto dolazi bivši pjevač Savoy Browna, Dave Walker, no samo na kratko. Ozzy se vraća 1978. kako bi snimio "Never Say Die!", ali naredne godine zauvijek napušta Sabbath kako bi započeo uspješnu solo karijeru.
Budućnost Black Sabbatha nije bila tako svijetla. Unajmivši bivšeg glavnog vokala Rainbowa, Ronnie James Dio, bend je napravio obećavajuci povratak s "Heaven And Hell" albumom (1980.), no nakon što se Dio oprostio s bendom dvije godine kasnije njegovo mjesto su preuzimali brojni pjevači poput Ian Gillana (Deep Purple), Glen Hughesa i Tony Martina. S izlaskom albuma "Seventh Star" (1986.), Butler i Bill Ward su napustili Black Sabbath dok je Iommi, kao jedini preostali član originalne postave, nastavio izdavati albume sve do sredine 90-tih.
Osboure, Iommi i Butler našli su se 1997. ponovno zajedno na pozornici na Ozzyjevoj Ozzfest turneji s bubnjarem Faith No Morea, Mike Brodinom koji je popunio Wardovo mjesto. U prosincu 1997., Ward se vratio za bubnjeve na koncertu održanom u njihovom rodnom gradu Birminghamu, što je bilo prvo okupljanje originalne postave u zadnjih 20 godina. Godinu dana kasnije izašao je "Reunion", live album snimljen prilikom tog koncerta nakon čega je stara četvorka odradila turneju po cijelome svijetu.
The Ramones
Datum rođenja: 1974
Mjesto i država: New York, SAD
The Ramones su prva grupa punk rocka. Prethodnici kao Stooges i New York Dolls postavili preduvjete i estetiku punka, a grupe koje su slijedile kao Sex Pistols bile su muzički izravnije, ali Ramonesi su kristalizirali ideološke okvire žanra. Režući rock ’n’ roll do same srži - četiri akorda, jednostavne i zarazne melodije, neodoljivo šašavi tekstovi - i sve to značajno ubrzavši, Ramonesi su stvorili zvuk koji vuče korijene iz rock ‘n’ rolla i popa ranih šezdesetih, a pri tome zvuči revolucionarno. Budući da je njihova pojava imala osim muzičkog i ideološki značaj, postali su predvodnici bujajuće njujorške punk rock scene. Njihovi suvremenici Patti Smith, Television, Talking Heads i Richard Hell bili su intelektualniji i umjetnički svjesniji, ali Ramones su pripadali tom krugu zbog načina na koji su preokrenuli naglavačke tadašnje uobičajene rock konvencije slaveći kič pop kulturu i stiliziranu jednostavnost. Prva četiri albuma Ramonesa kameni su temeljci punka i hardcorea za slijedeća dva desetljeća u kojima su i oni sami bili ključne figure, praktično se ne mijenjajući kroz sve to vrijeme. Osnovani 1974. godine u Forest Hillsu, dijelu njujorškog Queensa, započeli su kao trio (Joey - bubanj, vokal, Johnny - gitara i Dee Dee Ramone - bas), a Tommy Ramone je bio menadžer. Svi su nosili izlizane traperice i crne kožne jakne u počast rokerima iz pedesetih. Ubrzo je Joey prešao isključivo na vokal, a bubnjanje je preuzeo Tommy. Do kraja te godine postali su redovan band na programu kluba CBGB, stekli vjerno kult sljedbeništvo i inspirirali mnoge druge na osnivanje grupa sličnog pristupa. Njihovi nastupi trajali su svega dvadesetak minuta i predstavljali rafalnu paljbu do 2 minute dugih pjesama. 1975. potpisali su za Sire, a u proljeće 1976. objavljen je debut Ramones, koji je privukao pažnju kritike, ali nije bio naročito komercijalan. U ljeto te godine nastupili su u Britaniji gdje su postali presudan uticaj za cijelu generaciju novih bandova. Drugi album Leave Home objavljen krajem te godine, prošao je nezapaženo u Americi i postao hit u Britaniji. 1977. Tommya je na bubnjevima zamijenio Marky i objavljen je Rocket to Russia. Četvrti album Road to Ruin iz 1978. pokušaj je promjene zvuka sa korištenjem slatkastijeg zvuka i prvi je koji traje više od pola sata. Unatoč komercijalnijem zvuku album nije značajno proširio krug obožavatelja grupe. Isto vrijedi i za film Rock ‘N’ Roll High School u kojem su Ramones imali glavnu ulogu. Soundtrack tog filma i živi album It’s Alive jedina su njihova izdanja iz 1979. Slijedeći album End of the Century producirao je legendarni Phil Spector, doživio osrednje kritike i postigao najveći komercijalni uspjeh. Nasljednici Pleasant Dreams i Subterranean Jungle nisu postigli takav uspjeh, a i tvrdokorni fanovi su ih počeli napištatii zbog produciranijeg zvuka posljednjih ploča, koji je bio u suprotnosti sa početnim postavkama banda. Na vrhuncu američkog hardcore pokreta 1984., kao svoj odgovor objavili su Too Tough to Die koji je vratio dio poljuljane reputacije banda. Slijedeća tri albuma Animal Boy, Halfway to Sanity i Brain Drain nastavila su tim smjerom, ali nisu bili toliko autorski jaki. Nakon Brain Draina nedavno preminuli Dee Dee Ramone napustio je band, okušao se i propao kao raper i osnovao Chinese Dragons, a u Ramonese je stigao C.J. Početak devedesetih Joey i Marky su proveli na tretmanima za odvikavanje od alkoholizma, pa su se tek nakon trogodišnje pauze u 1992. pojavili Loco Live i Mondo Bizarro. 1994. objavljen je album obrada pjesama koje su bile značajne u odrastanju Ramonesa Acid Eaters. U to vrijeme najšira publika publika je prigrlila punk rock u formi bandova poput Green Day i Offspring. Osjećajući da je možda napokon došlo vrijeme i za njihov veći komercijalni uspjeh ubrzo su objavili Adios Amigos. Budući da ni taj album nije napravio željeni pomak u karijeri, Ramonesi su odlučili prestati sa radom. Svoje postojanje završili su dugom oproštajnom turnejom i nastupom na Lollapaloozi ’96.
Iron Maiden
Datum rođenja: 1976.
Mjesto i država: London , Velika Britanija
Poznati po svojim velikih hitovima "Two Minutes to Midnight" i "The Trooper" Iron Maiden je bio i jest jedan od najutjecajnijih heavy metal bendova. Taj često imitirani bend postojao je više od 20 godina svirajući divlji rock sličan onome Judas Priesta. Iron Maiden je oduvijek bio underground atrakcija; iako u Americi nikada nisu uspjeli privući pravu medijsku pažnju (kritičari su ih proglašavali sotanistima zbog mračnih glazbenih tema i zbog sablasne maskote "Eddie")bili su poznati širom svijeta, a popularnost ih je pratila tijekom cijele njihove karijere. Iron Maiden jedan je od prvih bendova etiketiran kao "britanski metal" i zajedno s brojnim bendovima, među kojima su najpoznatiji bili Black Sabbath i Led Zeppelin, obilježili su rock scenu 80-tih.
Bend je 1976. osnovao basist Steve Harris koji se uskoro udružio s ritam gitaristom Tonyjem Parsonsom, bubnjarom Dougom Sampsonom i pjevačem Paulom Di'Annom. Prije nego su potpisali ugovor s izdavačkom kućom, bend je tijekom 70-tih svirao posvuda, te se vrlo često vrtio na londonskim radio postajama. Uskoro je Parsonsa zamijenio Dennis Stratton, a bend je objavio svoj debi 1980. "Iron Maiden". Iako je album bio objavljen na brzinu, ipak je bio hit u Velikoj Britaniji čemu je pridonio singl "Running Free". 1981. uslijedio je album "Killers" sa žešćim pristupom glazbi. Istovremeno je Adrian Smith zamijenio Strattona. Zbog ovisnosti o alkoholu Di'Anno je bio prisiljen prekinuti druženje s bendom, a 1982. zamijenio ga je pjevač Bruce Dickinson uoči objavljivanja vrlo uspješnog albuma "Number of The Beast". Album je izbacio veliki hit "Hallowed By The Name" i postao je jedan od najboljih rock albuma svih vremena. Otkako su nakon albuma "Number Of The Beast" postali svjetski poznate zvijezde nisu puno promijenili svoj stil niti na albumu "Peace of Mind". Prije snimanja 1983. albuma "Powerslave" svirali su na dvije velike turneje. "Powerslave" je postao veliki hit, a 11 mjesečna turneja 1985. pod nazivom "Live After Death" rezultirala je duplim live albumom na kojem su bili i svi njihovi najveći hitovi.
Do objavljivanja live albuma "Live After Death" Iron Maiden su se već dokazali kao snažan i jedinstven heavy metal bend. Njihov dugo očekivani album "Somewher In Time" objavljen 1986. napravio je manji otklon od prijašnjih albuma uz više zvuka synth gitare. Album iz 1988. "Seventh Son of a Seventh Son" izbacio je singlove "The Evil That Men Do" i "The Clairvoyant", a kritika ga je prihvatila jednako dobro kao i "Number Of The Beast". Nakon još jedne iscrpljujuće turneje, Smith je napustio Iron Maiden. Uslijedila je jednogodišnja pauza. Uz novog gitaristu Janicka Gersa bend se ponovno vratio na scenu s albumom "No Prayer For The Dying" 1990. uz klasičan zvuk kojeg su njegovali na svojim ranim izdanjima. Jedan od singlova s albuma "Bring Your Daughter to the Slaughter" osvojio je nagradu Zlatna malina za najgoru pjesmu godine, ali unatoč tome bio je to prvi hit broj 1 u Velikoj Britaniji. Nakon turneje 1991. Dickinson odlazi iz benda kako bi nastavio raditi u bendu "Skunkworks" kojeg je sam osnovao. Posljednji album s Dickinsonom "Fear Of The Dark" pojavio se odmah na 1. mjestu britanske top ljestvice. Bio je to jedan od najprodavanijih njihovih albuma do danas. Nakon promotivne turneje objavili su 1993. dva live albuma: "A Real Live One" s live verzijama novijih hit singlova i "A Real Dead One" s njihovim klasičnim live pjesmama. Dickinsona je zamijenio Blayze Bayley koji se prvi put pojavio na albumu "The X Factor" iz 1995. Album se nije uspio dobro plasirati na ljestvici kao neki prethodni albumi i nije baš bio uspješan u Engleskoj. 1996. Iron Maiden obilježili su duplim kompilacijskim albumom "Best Of The Beast". 1998. album "Virtual XI" izazvao je manji interes i ubrzao je Bayleyev odlazak iz benda. Dickinson i Smith su se vratili u bend 1999. uoči turneje i novog albuma "Brave New World" koji je uslijedio 2000.
Albumi [izmijeni]
• 1979. Soundhouse Tapes
• 1980. Iron Maiden
• 1981. Killers
• 1982. The Number of the Beast
• 1983. Brain Damage Tour of Europe (live)
• 1983. Piece of Mind
• 1984. Powerslave
• 1985. Live After Death
• 1986. Somewhere in Time
• 1988. Seventh Son of a Seventh Son
• 1990. Stranger in a Strange Land
• 1990. Trooper
• 1990. No Prayer for the Dying
• 1990. Running Free Run to the Hills
• 1992. Fear of the Dark
• 1993. A Real Live One
• 1993. A Real Dead One
• 1994. Live at Donnington
• 1995. The X Factor
• 1996. Best Of The Beast
• 1998. Virtual XI
• 2000. Brave New World
• 2002. Rock in Rio (live)
• 2002. Edward The Great
• 2002. Beast Over Hammersmith (Eddie's Archive - limited edition)
• 2002. Best Of The B'Sides (Eddie's Archive - limited edition)
• 2002. The BBC Archives (Eddie's Archives - limited edition)
• 2003. Dance of Death
• 2005. Death On The Road (live album)
• 2006. A Matter of Life and Death
Judas Priest
Judas Priest je heavy metal bend osnovan 1969. u Birminghamu, Engleskoj. Klasični sastav benda čine vokalist Rob Halford, gitaristi K.K. Downing i Glenn Tipton, i Ian Hill na bas gitari. Oni su jedan od bendova koji su pokrenuli tzv. ˝Novi val britanskog heavy metala˝ (eng. NWOBHM) početkom osanmdesetih godina dvadesetog stoljeća.
Povijest
Sve počinje 1969. u Birminghamu sa jednim pjevačem imena Alan Atkins i basistom Brunom Staphenhillom, koji odlučuju osnovati hard rock bend. Ime za bend biraju iz jedne pjesme Boba Dylana (The Ballad Of Frankie Lee and Judas Priest). Počinje potraga za ostatkom članova pa testiraju gitarista K.K Downinga, koji u prvi trenutak biva odbijen. 1970. prvotna jezgra se razilazi, ali Atkins i Downing se susreću s ciljem osnivanja benda. K.K. Downing inače tada već ima bend, Freight, gdje operiraju i basist Ian Hill te bubnjar John Ellis. Atkins pita za mjesto vokala u Freightu, na što ostali prihvaćaju i mijenjaju ime benda u Judas Priest. Tako nastaje jedan od najvećih heavy metal bendova na svijetu. Kasnije na Atkinsovo mjesto dolazi Rob Halford, bivši kazališni inženjer rasvjete. On zajedno sa K.K. Downingom i Glennom Tiptonom za gitarama, Ianom Hillom za basom i Johnom Hinchom kao bubnjarem izdaje prvi full lenght 1974., imena Rocka Rolla. Makar ta ploča i nije imala najbolju prodaju, ne bi se trebale zaboraviti savršene skladbe kakve Rocka Rolla i Cheater. Nakon dve godine izlazi nešto zreliji album Sad Wings Of Destiny gdje se malo više ističe hard rock stil i gdje sigurno ne nedostaju hitovi kao The Ripper ili Victim of Changes. 1977. i 1978. izlaze Sin After Sin i Hell Bent For Leather (ili Killing Machine). Tek Stained Class 1978. otkriva pravu orijentaciju grupe na heavy metal. Nakon toga nižu se problemi sa sastavom članova. 1979. izdaju svoj prvi live Unleashed in the east. Nakon tog uspjeha izlazi 1980. British Steel kao dio novog vala metala (New Wave Of British Heavy Metal). Remek djela kao Breaking The Law, Metal Gods i Grinder morala bi biti u poznanstvu svakog dobrog metalca. Između 1981. i 1982. izlaze Point Of Entry i Screaming For Vengeance sa savršenim hitovima. Dalje dolazi i Defenders Of The Faith. Između 1984. i 1990. izlaze Turbo i Ram It Down i live album Priest...Live!. U to vrijeme zavladala je nekakva situacija bez inicijative u bendu, koji se ipak budi dolaskom bubnjara Scotta Travisa i izdavanjem Painkiller-a. Bend tu postiže nevjerojatan i najsavršeniji dosad heavy metal zvuk.
Album Ram It Down
Nažalost ne ide sve najboljim tijekom. Halford ima neke razmirice sa ostatkom benda te se on razilazi s njima. Judas Priest uskoro dobiva novog vokalista. Ime mu je Tim Ripper Owens. On je u bend ušao kao njihov fan, a i sam nadimak je uzeo od imena njegove najomiljenije pjesme. Oni zajedno snimaju albume Jugulator, Live Meltdown, Demolition te Live In London sa mnogo različitijim prizvukom od prijašnjih, no ništa od toga ne dovodi bend na onaj nivo koji je imao prije. Halford u međuvremenu ima solističke projekte sa svojim bendovima (Two, Fight, Halford) i izdaje nekoliko dobrih albuma.
Na kraju dolazi do toga da ponovno okupljanja Halforda sa starom ekipom postaje najzatraženija stvar među fanovima. 2003. dogovoren je prelazak Owensa u Iced Earth, dok se Halford vraća. Odmah počinje rad na novom albumu koji se zove Angel of Retribution i koji će najstariji heavy metal bend poslije Black Sabbatha vratiti u život.
oni su kraljevi
Albumi
Rocka Rolla (1974.)
Sad Wings Of Destiny (1976.)
Sin After Sin (1977.)
Stained Class (1978.)
Killing Machine (1978.) (album poznat i kao "Hell Bent for Leather")
Unleashed in the East (1979., live album)
British Steel (1980.)
Point of Entry (1981.)
Screaming for Vengeance (1982.)
Defenders of the Faith (1984.)
Turbo (1985.)
Priest...Live! (1987., live album)
Ram It Down (1988.)
Painkiller (1990.)
Jugulator (1997.)
Live Meltdown (1998., live album)
Demolition (2001.)
Live in London (2002., live DVD)
Electric Eye (2003., live DVD)
Angel of Retribution (2005.)
Red Hot Chili Peppers
Datum rođenja: 1983 Mjesto i država: Hollywood, SAD
Malo je grupa iz 80-ih godina bilo toliko inovativno, provokativno i originalno u traženju vlastitog sounda kao Red Hot Chili Peppers. Tijekom godina stvorili su vlastiti izričaj kombinirajući funk, rock i punk. Povijest grupe seže u školsko doba, kada su Anthony Kiedis, Michael Balzary i Hillel Slovak razvili čvrsto prijateljstvo. Nakon što su ovladali glazbenim osnovama, i napisali nekoliko pjesama, pridružio im se i bubnjar Jack Irons, tako da su ubrzo počeli vježbati i usavršavati svoj live nastup (po kojem su kasnije postali legendarni).
1983. Balzary je počeo nastupati pod imenom Flea, a bend pod imenom Red Hot Chili Peppers. Naravno, vijest se o njima brzo širila, no prije objave debitantskog albuma Slovak i Irons su odlučili napustiti bend i posvetiti se svojoj drugoj grupi, What Is This. Našavši zamjene za njih u Jacku Shermanu i Cliff Martinezu, bend je 1984 godine objavio prvijenac "Red Hot Chili Peppers". Album nije privukao veliku pozornost, ponajprije zbog očitog nedostatka članova originalne postave.
1985. godine Slovak i Irons su se vratili, te je originalna postava objavila album "Freaky Styley", no tek su 1987., albumom "The Uplift Mofo Party Plan" zapalili publiku. 1988. su objavili EP "The Abbey Road", no tada se desila velika tragedija kada je Slovak nađen mrtav od predoziranja, 25.06.1988. Duboko pogođen, Irons ovaj put definitivno napušta bend. Tada su se bendu priključili John Frusciante i Chad Smith. 1989. su objavili album "Mother's Milk" koji je bio vrlo uspješan, ali najbolje je tek uslijedilo albumom "Blood Sugar Sex Magik" (1991.), koji je lansirao hitove "Give It Away" i "Under the Bridge".
Ubrzo je zbog teške ovisnosti bend napustio i Frusciante, a zamijenio ga je (nakratko) Arik Marshall, zatim Jesse Tobias, a naposlijetku Dave Navarro. 1995. godine bend je objavio album "One Hot Minute", a grupu je napustio Navarro. Fruscianteova karijera nije umrla nakon odlaska iz grupe; 1995. objavio je solo album "Niandra Ladies and Usually Just a T-Shirt", a 1997. "Smile From the Streets You Hold", da bi se 1999. vratio Peppersima i odsvirao sjajan come-back na albumu "Californication", koji je bend popratio velikom turnejom.
2002. objavili su sjajan album "By the Way", kojim su dokazali da je moguće i u dvadesetoj godini karijere donijeti čisto remek-djelo. "By The Way" je bio toliko uspješan da je iznjedrio čak dvije svjetske turneje: na drugoj, stadionskoj, bend je tijekom 2004. vidjelo više milijuna ljudi, a s tri koncerta u londonskom Hyde Parku, u lipnju 2004., izvučen je i dvostruki live album "Live At Hyde Park".
"Stadium Arcadium" naslov je novog, devetog albuma kvarteta Red Hot Chili Peppers.
Basist Flea govori u superlativima o nasljedniku superuspješnog "By The Way" nakon kojeg se glazbeni svijet počeo poslagivati prema izlasku dva albuma svačijih omiljenih funk rockera.
Led Zeppelin
Po mnogima jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih bendova svih vremena formirao se 1969. godine nakon raspada legendarnog britanskog sastava Yardbirds. Raspadom gitarist grupe, Jimmy Pageu (punim imenom James Patrick Page r. 09.01.1946. u Hestonu), ostao je niz neodsviranih koncerata koje je prema ugovoru trebao odraditi. Pošto su Yardbirdsi bili rasformirani Page je trebao okupiti nove članove i ispuniti obveze iz ugovora.
Pageov prvi izbor bio je multiinstrumentalist i studijski glazbenik John Paul Jones (r. 03.01.1946. u Sidcupu pod imenom John Baldwin) poznat od ranije Pageu po brojnim suradnjama s tada već afirmiranim glazbenicima i bendovima kao što su The Rolling Stones, Dusty Springfield, Herman's Hermits. Sam Page bio je poznat u širim glazbenim krugovima i prije nego se pridružio Yardbirdsima. Zbog svojih problema s mučninama na putovanjima odlučio je odustati od napornih turneja i posvetiti se studijskom radu. To je rezultiralo time da je postao jedan od najtraženijih glazbenika tog vremena i epitetom vodećeg mladog session glazbenika. Svirao je sa grupom The Who na njihovom hitu "I Can't Explain" i albumu "My Generation", nastupao je s The Kinks, grupom Them, Jeff Beckom, Tom Jonesom i mnogim drugima.
U daljnjoj potrazi za preostalim članovima Yardbidsa Pageov izbor nisu isprva bili niti Plant niti Bohnam. Nakon neuspješnog pokušaja da pridobije pjevača Terry Reida i bubnjara B. J. Wilsona (poslije član grupe Procol Harum) Page je pozvao Robert Planta da se pridruži grupi. Kasnije je na Plantovu preporuku za bubnjara angažiran John Bohnam. Tako oformljeni pod nazivom The New Yardbirds ispunili su sve ugovorom postavljene obveze. Po povratku u London počeli su razmišljati o novom imenu grupe pa je tako za jedan od mogućih naziva predložen i The Mad Dogs. Naposljetku su uzeli ime Led Zeppelin prema primjedbi bubnjara grupe The Who Keith Moona da će se raspasti poput olovnog balona. Pravilno napisano ime bilo bi Lead Zeppelin, no da bi se izbjegle pogreške pri izgovoru (Lid Cepelin) napisano je kako je i ostalo Led Zeppelin.
Osoba koju svakako valja spomenuti je i menadžer grupe Peter Grant. Prije nego je postao menadžer Zepplinima, taj osebujan lik snažnih tjelesnih proporcija, bavio se nizom poslova, kao što su radnik na stageu, hrvač, kaskader, izbacivač... Ovaj posljednji mu je i osigurao prvi kontakt sa glazbenom industrijom gdje je započeo kao menadžer turneje da bi u konačnici obavljao prave menadžerske poslove i to s bendovima Neshville Teens i Alan Price Combo. Kao menadžer Zeppelina u početcima njihove karijere osigurao im je diskografski ugovor sa prestižnom etiketom Atlantic Records.
Prvi album grupe jednostavno nazvan "Led Zeppelin" izašao je početkom 1969. godine nakon njihove turneje po Americi gdje su nastupali kao predgrupa grupi Vanila Fudge. Album je snimljen u svega 30 sati, a obilježili su ga klasici "Dazed And Confused", "Good Times Bad Times" i "Communication Breakdown". Cijeli album prožet je starim blues riffovima sa primjesama čvrstoga rocka i nadmetanja Plantovog moćnog glasa i Pageove gitare. Dva mjeseca nakon izlaska album je postao jedan od deset najprodavanijih albuma u Americi da bi nedugo nakon toga dosegao i zlatnu tiražu. Bend je tijekom 1969. godine neumorno radio.
Održavali su koncerte po SAD-u i Engleskoj, a u kolovozu im je izašao i drugi studijski album "Led Zeppelin II". Album je doživio trenutni uspjeh došavši na sam vrh američkih top ljestvica gdje se kao broj jedan zadržao punih sedam tjedana. Na albumu se nalazi i iznimno uspješna "Wholle Lotta Love" (prerada Willie Dixonove skladbe "You Need Love"), pjesma koja je postala i ostala klasik hard-rocka. Album je pomogao bendu da učvrsti svoje mjesto međunarodne koncertne atrakcije što je i rezultiralo njihovom gotovo dvogodišnjom turnejom.
U kolovozu 1970. godine objavili su "Led Zeppelin III". Ovim trećim albumom napravili su lagani odmak od dotadašnjih blues utjecaja i načina stvaranja. Album obilježavaju skladbe u kojima prevladava utjecaj britanskog folka i mitologije, što osobito dolazi do izražaja u snažnoj "Immigrant Song" u kojoj se isprepleću teme iz keltske mitologije ("...Valhalla, I am coming..."). Značajan je broj akustičnih skladbi kao što su primjerice eksplozivna "Gallows Pole" ili pak nešto lakše "That's The Way" odnosno "Tangerine".
Krajem 1971. godine izlaz bezimeni album ili album četiri simbola, koji je ostao poznatiji po općeprihvaćenom naslovu "Led Zeppelin IV". Ovaj album mnogi ocjenjuju kao najbolji uradak Led Zeppelina. Pritom svakako treba skrenuti pozornost na skladbe poput energičnih "Black Dog" i "Rock And Roll", folkerske "The Batle Of Evermore" i dvije izvrsne "Going To California" i "Stairway To Heaven", koja je postala trenutni radio hit, a interesantno je da nikada nije bila singl. Sam Plant je naglasio da je zanimljivo što je pjesma postala tako popularna pogotovo zato što se radi o skladbi koja traje 8 minuta koja nema refren i nema gotovo ničega. Bilo kako bilo "Stairway To Heaven" je postala jednom od najboljih pjesama svih vremena, a album "Led Zeppelin IV" se do sredine devedesetih godina prošloga stoljeća prodao u gotovo 16 milijuna primjeraka.
Turnejom koja je uslijedila, a na kojoj su promovirali svoj posljednji i pretposljednji uradak, potukli su sve rekorde posjećenosti. Turneja je na koncu donijela, kako je izjavio Peter Grant za londonski "Financial Times", gotovo 30 milijuna dolara zarade. Po završetku turneje bend se povukao kako bi snimio novi album. U proljeće 1973. godine izlazi "Houses Of The Holy". Na svom, do tada, najraznovrsnijem albumu Zeppelini miješaju razne stilove i utjecaje, od standardnog čvrstog rocka i folka, preko reggaea ("D'yer Mak'er") i funka ("The Crunge") do mračnih i tajanstvenih balada ("No Quarter"). Album je dosegao platinastu nakladu. Sam omot albuma vrlo je jedinstven i originalan. Dizajneri u Hipgnosis studiju na ideju za omot došli su, djelom, inspirirani knjigom Arthur C. Clarka "Childhood's End". Slika za omot snimljena je na lokaciji Giant Causewayja u sjevernoj Irskoj, području sa stepenastim stijenama u moru. Svaki album je bio omotan papirnatom trakom zvanom Obi koja je morala biti otrgnuta kako bi se došlo do ploče.
Na turneji kojom su promovirali "Houses Of The Holy" Zepplini su još jednom potukli sve rekorde. Američkom turnejom srušili su dotadašnji box-office rekord koji su držali The Beatlesi. Na srpanjskom koncertu u Madison Square Gardenu snimljen je film "The Song Remains The Same" koji je objavljen tri godine kasnije, a po kojem je i izdan dvostruki istoimeni live album. Po završetku turneje uslijedila je vrlo mirna 1974. godina u kojoj bend gotovo da i nije postojao, nisu održavali koncerte niti su išta snimali. U toj godini Zeppelini su osnovali vlastitu etiketu Swan Song (pod etiketa Atlantic Recordsa) pod kojom su objavili sva svoja kasnija izdanja kao i izdanja bendova Pretty Things, Bad Company i drugih.
Nakon godine odmora u ljeto 1975. godine objavili su luksuzno pakirani dvostruki album "Physical Graffiti" u kojem su opet ponudili obilje raznolikog i šarolikog materijala. Kao glavne teme odmah su se nametnule skladbe "Trampled Underfoot" i "Kashmir". Nije na odmet spomenuti kako je skladba "Kashmir" u svom prerađenom izdanju upotrijebljena kao glavna tema u filmu "Godzilla", a zajedno su ju izveli Puff Daddy i Jimmy Page. Album "Physical Graffiti" je došao među 10 najprodavanijih albuma u Americi i Britaniji.
Iste godine Robert Plant je doživio tešku prometnu nesreću kada je sa svojom suprugom boravio u Grčkoj na odmoru. Zeppelini su zbog toga bili prinuđeni otkazati turneju, a i sve ostale aktivnosti benda privremeno su bile prekinute. Godine 1976. objavili su album "Presence" koji su kritičari dočekali vrlo hladno s iznimno lošim kritikama. Usprkos tome album je dosegao broj jedan u Americi i Britaniji. Od pjesama s ovoga albuma izdvojio bih "Nobody's But Mine" energičnu Zeppelinovsku rock temu i maratonsku deset i pol minutnu "Achilles Last Stand". Ponovno su krenuli na turneju na kojoj su predstavljali i promovirali album "Presence", no deset posljednjih koncerata u Americi moralo je biti otkazano zbog smrti Plantovog sina Karaca uzrokovane trbušnom infekcijom nepoznatim virusom.
Nakon poduže pauze bend je u ljeto 1978. počeo snimati svoj osmi studijski album. Album je sniman u Stockholmu, Švedska, u ABBA-inom Polar studiju. Godinu kasnije, a prije izlaska novog albuma, krenuli su na kratku europsku turneju na kojoj su održali koncerte u Švicarskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji i Belgiji. "In Through The Out Door je ugledao svjetlo dana gotovo jednu godinu nakon početka snimanja, u kolovozu 1979., a bio je pakiran u smeđim vrećicama sa 4 različita omota. Na albumu se nalaze izvrsne skladbe "Fool In The Rain" i "In The Evening", a poseban dojam ostavljaju i fino uklopljeni Jonesovi klavirski aranžmani ("Hot Dog, "South Bound Saurez"). Mnogi su ovaj uradak proglasili jednim od najslabijih ostvarenja Led Zeppelina. Opet, usprkos slabim kritikama album je došao na broj jedan top ljestvica u Americi i Britaniji.
U svibnju 1980. krenuli su na europsku turneju koja je zaključena koncertom u Berlinu. 25.09.1980. John Bohnam je pronađen mrtav u svom krevetu nakon dvanaest satnog pijančevanja. Bohnam se onesvijestio/zaspao na leđima te se ugušio u vlastitoj bljuvotini. Tri mjeseca kasnije preostali članovi benda su izjavili da bez Bohnama više ne mogu svirati i da dostojne zamjene za njega nema što je rezultiralo konačnim razlazom Led Zeppelina. Godine 1982. Page je objavio album "Coda" na kojem se nalazio izbor ranije neobjavljenih snimki Led Zeppelina.
Nakon raspada grupe svaki od članova je krenuo stvarati vlastitu solo karijeru. Ponovno su se okupili tri puta. Prvi put 1985. godine zbog nastupa na "Live Aid" festivalu gdje su na bubnjevima umjesto Bohnama svirali Phil Collins i Tony Thompson, drugi put 1988. godine kada su svirali na vjenčanju Bohnamovog sina Jasona (za bubnjevima je svirao Jason) i konačno treći i posljednji put na obilježavanju 40. godišnjice Atlantic Recordsa.
U godinama koje su slijedile Page je objavljivao remasterirana izdanja snimki Zeppelina, zbirke hitova te dva box-seta jedan sa četri diska koji je postao najprodavaniji box-set svih vremena i drugi "Complete Studio Recording" s deset diskova.
Goine 1994. Page i Plant su ponovno počeli zajedno surađivati te su napravili niz interesantnih projekata i izdali dva albuma "No Quarter" (1994.) s preradama skladbi Led Zeppelina i "Walking Into Clarksdale" (1998.) s posve novim autorskim skladbama. Potom su krenuli na svjetsku turneju te su dva puta 1998. posjetili Zagreb, u veljači i studenom. Posljednje izdanje Led Zeppelina je trostruki live album i dvostruki DVD "How The West Was Won" iz 2003. s izborom najboljih koncertnih trenutaka i skladbi.
Lud sam. Upalo mi je milijunmilijarda virusa u komp i lud sam od najluđeg luđaka. Ma boli.....znaš šta.... Danas....da...bilo je ok. Tina je bolesna i ovim putem želim joj brzo ozdravljenje. Tomiću,evo još postova,samo za tebe. Danas sam se u školi kidao od smijeha, ovi jere i Poščić nisu normalni. Ma..... SAVJET:AKO VAM JE TEŠKO U ŽIVOTU ILI STE TUŽNI ILI VAM JEDNOSTAVNO NEKO IDE NA NERVE. KURAC, NAVRH GLAVE, POSLUŠAJTE KOJU DOBRU ROCK PJESMU I.... GARANTIRAM USPJEH
A sada nešto o mojoj curi.
Zove se Tina Frančišković, zajedno smo već dvije i pol godine. Da da.....lijepo nam je. Ja nju volim ona mene voli,OČITO:kiss PS: meni je najdraža
Danas,iaoko je tek 17. 30., dan je prošao dosta dobro. Išao sam sa svoja dva frenda DA IH UPOZNATE Poščić i Jere na kavu (mineralnu) u grad te na praksu. Na praksi je zakon. Cvikaš kartelu za unutra u devet a u jedanaest već cvikaš za van.....strava. Ko bi rekao da u INI čak i raste cvijeće. Jedino gadno što je danas bilo je smrad iz Ine. Tako smrdi. Prvih 10 m po nogama, drugih 10 m po sumporu itd,,,itd. fuj... Ubiti lijepo